Mislim da ćemo se svi u prosvjeti složiti s tezom da naša djeca ne uče redovno, da uče isključivo dan prije pismenog ili usmenog ispita i da se na časovima često ponašaju neetički – šapću jedni drugima tokom usmenog ispitivanja i prepisuju tokom testova.
Đaci uče tako jer mi u odgojno-obrazovnom sistemu imamo ugrađen pogrešan čip, a to je Pravilnik o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika, koji propisuje da se čak i prvačiću pismena provjera najavi nekoliko dana unaprijed i da se roditelju objavi raspored svih pismenih provjera. Prema Pravilniku, učenik u jednom danu može pisati samo jednu, a u jednoj sedmici najviše dvije pisane provjere, uključujući kontrolne radove i testove. U danu kada radi pisanu provjeru, učenik može biti usmeno provjeravan samo iz jednog nastavnog predmeta, odnosno iz dva nastavna predmeta ako taj dan nema pisanih provjera. Kao nastavnica fizike, čak ni provjeru osnova ili minimuma koji se podrazumijeva kao nešto što bi đaci trebali znati u svakom trenutku ne mogu provesti nenajavljeno, nego moram zakazati termin. Dakle, umjesto da pustimo učenika, bar osnovca, da prolazi kroz proces učenja kao kroz igru, da bude potpuno opušten ako ga stavljamo pred test, mi moramo nanizati rokove kao na fakultetu, i to od prvog razreda osnovne škole. Uz ovo su i roditelji pod pritiskom jer su školske ocjene jamstvo izbora željene srednje škole i željenog fakulteta, pa oni često rade zadaću svom djetetu ili stvaraju pritisak na njega i nastavnike zbog lošijeg uspjeha. Stručnjaci kažu da takvim postupcima samo čine medvjeđu uslugu vlastitom djetetu jer ga tokom školovanja ne nauče da mora biti savjesno i odgovorno prema svojim obavezama da pohađa nastavu i savlada dati program.
Ti isti stručnjaci kažu i da drugačiji nastavni planovi i programi i edukacije nastavnica o tome kako učiti djecu ništa neće promijeniti jer je učenje poput fizičke aktivnosti, poput sporta koji svaki dan treniramo – fizika, strani jezik, hemija... uče se svaki dan.
Često razmišljam o tome kako pomoći đacima jer ne bi trebali napamet učiti činjenice, definicije i koncepte, a nužno je da imaju osnovno znanje bazičnih koncepata i da iskorijenimo miskoncepcije i nerazumijevanja s kojima dolaze još iz vrtića.
Rezultati PISA testa pokazali su da učenici u BiH imaju problem s razumijevanjem gradiva koje uče u školi. Oni su na tom međunarodnom testu imali više nezapočetih zadataka, zadataka koje nisu ni pokušali riješiti, nego učenici iz drugih zemalja, ali mi ne znamo do kojeg su nivoa razumijevanja uopće pročitali zadatak, a sasvim je moguće da su ga samo površno pogledali i klasificirali u kategorije to znam ili to ne znam.
Kao nastavnica fizike u srednjoj školi uočila sam da đaci dolaze iz istih osnovnih škola, čak i iz istih razreda sa potpuno različitim predznanjem i pristupom učenju – jedni pročitaju i aktivno pristupe rješavanju zadatka, a drugi ne čitaju s razumijevanjem, nego čekaju upute nastavnika šta da rade. Također sam uočila da imamo učenike koji ne izvršavaju školske obaveze – ne pišu na času, ne dolaze na nastavu, nemaju udžbenike i sveske, nedisciplinovani su i slično, a dođe li takav slučaj na raspravu na razrednom, nastavničkom ili odjeljenskom vijeću, prvo pitanje postavlja se predmetnom nastavniku: je li pokušao da motiviše učenika, je li problem predstavljen razrednom starješini i roditeljima, kakvi su uslovi u kojima je učenik, ima li psihološke ili socijalne probleme... (S druge strane, niko neće pohvaliti nastavnicu čiji su učenici najbolji u školi ili takmičenjima, ali to je druga tema.)
Često se pitam i koji je uzrok ovoj naučenoj bespomoćnosti, kako i kada ona nastaje i ko je odgovoran, ali sam shvatila da je rješenje da djecu naučimo šta su obaveze generalno, i šta su njihove obaveze, a onda da ih naučimo da uče i potom koristimo konceptualne testove sa zadacima sličnim onima iz PISA testova, jer su oni važan alat u nastavi. Pomoću njih učenici lakše savladaju nastavnu jedinicu, a nastavnice više neće biti u dilemi jesu li je dobro objasnile, jesu li učenici razumjeli i zapamtili ono što je važno i usvojili ispravne koncepte Provjera znanja bez imena i ocjene.
Kod učenja da uče prvi korak bio bi da znaju u nastavnoj jedinici odrediti šta je bitno, a šta nije. Kako će to znati? Učenica, da bi znala samostalno odrediti šta je bitno, neće to naučiti ako joj nastavnica bude govorila da podvlači markerom u udžbeniku, ako nastavnica, dok izlaže, upozorava đake da nešto zapišu jer je to bitno, ako insistira na nebitnim činjenicama, naprimjer na godini izuma nekog patenta ili rođenja nekog fizičara, i tako dalje. Učenice trebaju čitati lekciju, odlomak po odlomak, i tokom čitanja razmišljati i tumačiti novo gradivo i na kraju sve to sažeti u nekoliko rečenica i ispričati svojim riječima. Takvo učenje je trajno i korisno, a učenice će same pronaći smisao lekcije i ono što je važno.
Drugi korak jeste da koristimo obrnutu učionicu – kao domaću zadaću dati im nastavnu jedinicu koju će kod kuće same pripremiti, izvući bilješke, istražiti, povezati sa nastavnim jedinicama iz drugih predmeta i to na času sve izložiti. Kada nastavnica čuje predavanje učenice, može dati komentare, kritike, primjere i dodatna objašnjenja. Obrnuta učionica potiče učenice i učenike na odgovornost za vlastito učenje i kod njih razvija vještine potrebne za cjeloživotno učenje (Obrnuta učionica kao rješenje).
U razgovoru s kolegom iz Pedagoškog zavoda, a i s kolegama u školi, shvatila sam da pitanje o izmjeni ovog Pravilnika nikad niko nije otvorio zato što ga većina baš i ne poštuje. U modularnoj nastavi koja se provodi u nekim srednjim školama još je gora situacija jer su nastavnici dužni u septembru napisati datume provođenja testova za svaki predmet, tako da učenici mogu imati četiri testa sedmično. Mislim da bismo izmjenom ovog Pravilnika dobili bolje rezultate u nastavi jer bismo đake natjerali da redovno uče i da razmišljaju o onome što uče, a ne da uče dan pred test.
