Dosije Korupcija u obrazovanju liči na epizodu serije Dosijei X. U takvoj epizodi „agenti“ koje je angažovao Mediacentar Sarajevo dobijaju zadatak da istraže pojavu o kojoj ne postoji baš puno zvaničnih dokumenata, a o kojoj se priča na sve strane. Riječ je o fenomenu za koji većina građana BiH misli da nedvojbeno postoji, iako tek pojedinci priznaju da su se sa tim fenomenom susreli. Paradoks fenomena je da spomenuta većina uglavnom dovodi u pitanje vjerodostojnost svjedočanstva onih koji o fenomenu otvoreno progovore.
Korupcija = Monopol + Diskrecija – Odgovornost
U početku ove epizode „Dosijea X“, agenti teoretski analiziraju fenomen korupcije i slažu se da je po definiciji to „zloupotreba povjerene moći radi sticanja privatne koristi“. Postoje različite vrste korupcije (individualna, sistemska, posreda natjecateljska), a pojavni oblici su joj pronevjera, podmićivanje, prevara, iznuda i favoriziranje/nepotizam. Pravno gledano, krivična djela koja se odnose na korupciju uvrštena su u krivične zakone na svim nivoima vlasti u BiH. Pa ipak, nepoštovanje usvojenih zakona dovelo nas je u stanje da smo društvo u kojem je korupcija postala „model ponašanja“. Tako djeca naviknuta od osnovne škole da na jednostavan način dolaze do boljih ocjena, obrazuju se i rastu u ubjeđenju da se sve može kupiti , pa za posljedicu imamo društvo u kojem su vlastiti trud i rad potpuno obezvrijeđeni.
Opšti pad sistema vrijednosti u društvu, loše ekonomsko stanje, nedovoljni poticaji u sektoru obrazovanja i relativno niske plate prosvjetnih radnika razlozi su zašto korupcija nalazi plodno tlo i u oblasti obrazovanja. Istraživanje „Globalni korupcijski barometar“ pokazuje da je sektor obrazovanja u BiH ocijenjen kao „jako korumpiran“, ali pošto je konkurencija u drugim sektorima žestoka (političke stranke, parlamenti i zakonodavstvo, javni zvaničnici i i civilini službenici), sektor obrazovanja zauzeo je tek četvrto mjesto. Iza obrazovanja po korumpiranosti slijede policija i pravosuđe.
Iako ovaj dosije ne donosi ništa revolucionarno novo, vrijedan je iščitavanja da nas podsjeti kako smo za korupciju uvijek prvo spremni optužiti entitetska i kantonalna ministarstva, obrazovne ustanove i nastavnike/profesore, a teže priznajemo da smo kao roditelji i studenti često spremni posegnuti za kupovinom upisa u neku školu ili kupovinom ocjena, ispita i diploma, pravdajući to „realnošću“. Pored već klasičnih oblika korupcije kao što su davanje i primanje mita prilikom upisa, davanje i primanje mita prilikom polaganja ispita, uslovljavanje studenata da kupuju isključivo literaturu predavača/predavačice, kupovina/prodaja diploma, seksualna eksploatacija studenata/studentica i sl., postoje i njeni maštovitiji oblici. Recimo, namjerno dovođenje kvaliteta nastave na nizak nivo i stvaranje potrebe za privatnim podučavanjem, koje bi predavačima bio dodatni izvor primanja. Da roditelji ne bi posumnjali zašto plaćaju istog predavača, koji njihovo djete nije naučio ničem u redovnoj nastavi, nastavnici iz više škola se udružuju i prave takvu šemu da međusobno preporučuju jedni druge za dodatne instrukcije.
Erupcija korupcije
Iako postoje brojni zakoni i strategije za borbu protiv korupcije, 71% ispitanika iz istraživanja koje je uradio Centar za israživačko novinarstvo iz Sarajeva, smatra da su vladine mjere neučinkovite. Razlozi su „slabi mehanizmi koordinacije, asimetričnost i neusklađenost zakona, neadekvatni institucionalni kapaciteti i podređenost institucija neformalnim izvorima moći“. Puno komplikovanih riječi, ali možemo u njima prepoznati odraz društva u kojem živimo. Ako toj slici dodamo podatak iz istog istraživanja da 19% ispitanih smatra da je prijavljivanje korupcije uzaludan napor, jer sistem neće poduzeti ništa, a dodatnih 10% smatra da ne postoji prava institucija za prijavljivanje korupcije, slika postaje još jasnija i daje objašnjenje zašto u BiH slučajevi korucije po pravilu ne rezultiraju zvaničnim istragama ili osudama, a samim tim ni sankcijama.
Najpoznatiji slučaj iz 2010. godine vođen je protiv Jasmina Mešića, koji je kao posrednik između studentica i četvorice profesora ugovarao razmjenu seksualnih usluga za polaganje ispita. Dvije godine nakon presude protiv Mašića, pokrenute su i istrage protiv samih profesora, od kojih su dvojica u međuvremenu umrla. Umrla je i Dijana Milić, tužiteljica koja je pokrenula cijeli slučaj, da bi nakon toga bila suspendovana, optužena za seksualno iskorištavanje i nagovaranje svjedoka, te tako javno osramoćena, ljudski i profesionalno uništena. Sudbina Dijane Milić primjer je jači od svake antikorupcijske kampanje i javnost je poruku iz njenog slučaja dobro razumjela.
Dosije „Korupcija u obrazovanju“ značajan je kao pregled stanja i kao poticaj da se o ovoj temi govori i agrumentovano piše, kako bi, kao društvo izišli iz začaranog kruga u kojem žrtve ne žele prijavljivati sučajeve institucijama jer im ne vjeruju, a institucije ništa rade jer nemaju prijave građana.
And the corrupition is out there. (A korupcija je oko nas.)
