Ako bi se još neko, osim ljekara, trebao osjećati ponižen načinom na koji domaće vlasti vode društvo kroz pandemijsku krizu, onda su to učitelji i nastavnici. Ništa se posebno novo nije desilo u odnosu vladajućih stranaka prema građanima koje, navodno, predstavljaju, samo se iz kućnog pritvora jasnije vidi sloboda kojom gaze osnovne vrijednosti demokratskog društva.
Način na koji je uvođen policijski sat i izvođene duge cijevi u noćne šetnje, gušila osnovna i zagarantovana prava pojedinaca, nabavljale maske i regispiratori, proslavljali rođendani... prirodan je i logičan nastavak mafijaškog upravljanja društvenim resursima i mehanizmima devastirane demokratije. Samo je nakon svega toga sve teže poštenom i vrijednom nastavniku i učitelju stati pred ogledalo i zapitati se: šta ja to radim?
Šta ja to radim, ako uvjeravam svoje đake da je ovo lijepa zemlja i da se vrijedi boriti za nju, tako što će se odrasti u poštenog, pametnog i vrijednog čovjeka, dok istovremeno tu zemlju vode lupeži, kokošari, šibicari, siledžije, kabadahije?
O čemu učitelj i nastavnik mogu govoriti, online ili uživo, svojim đacima, a da ne vrijeđaju njihovu inteligenciju, ne lažu ih u širom otvorene radoznale i pametne oči, dok za posao od deset, dvadeset, pedeset miliona ne treba znati ni zakon gravitacije, ni periodni sistem elemenata, ni junake Pavlove ulice, ni Sokratove dijaloge, ništa, ništa, ništa... nego samo treba imati bradu, ili tatu, ili kuma, ili stranačku knjižicu?
Zar nije smiješan, a pomalo i jadan taj pedagog i prosvjetni radnik, dok kao sudija odmjerava kazne djeci za neopravdane časove, dok bandite s imunitetom sudovi oslobađaju za milionske pljačke i pronevjere?
Čak i ako sam ima bradu, tatu, knjižicu, ako ga je pred tablu i djecu dovela mafijaška ruka, možda je sad prilika da odvoji usne od njene nadlanice, jer nemoguće je da sebe cijeni toliko malo da mu ne treba više od mrvica s malinarske trpeze.
Sve što treba je da pamti asime, kvesiće i košarce, i da strankama iz kojih dolaze ne zaboravi i ne oprosti okrutnu bahatost kojom ga godinama ponižavaju. Ako mu učiteljsko srce stvarno kuca za sretne đake, za zdrave užine, za pametne učionice, za moderne biblioteke, za besplatne torbe, knjige i tablete, za školske zubare, za asistente u nastavi... sad je vrijeme da položi o tome sebi račun: svega toga u školi nema ne zato što nema novca, nego zato što se on sam klati na stranačkim koncima i žmiri pred onim što bode oči.
I zato što njegov sindikat pišti samo kad ga uskraćuju za feninge; kad mu zakidaju milione – odmrzava maline.
