Kada sam na stranici "Školegijuma" pročitala Vaš konkurs, nisam imala dvojbe: odmah sam znala o kojem času ću pisati. Sjećam se da sam došla iz škole (nemam običaj reći da idem na posao: kad me pitaju gdje sam, kažem da sam u školi; kad me pitaju gdje ću, kažem da ću u školu – možda se branim od godina, a možda je u pitanju nešto drugo)... Bilo je to nekako brzo nakon ovogodišnje neplanirane zimske školske pauze: 24. februara 2012. godine. Dakle, sjaćam se da sam taj dan došla iz škole i pomalo promrzla zbog minusa i pomalo napuhana zbog ventilacije u "bosanskom nacionalnom autu". Još pod dojmom ušla sam u kuću i rekla mami: „Eh, danas je bio moj najbolji dan u školi“. Nemam ja puno radnog iskustva, tek nešto više od godinu dana i još s oduševljenjem proživljavam sve i dijelim to sa svima koji su mi u blizini.
Niste tražili mnogo: temu, metod, rezultat i opis časa.
Tema
Ne oduševljavam se idejom analize odlomaka književnih djela i ne radujem im se pretjerano. Tu fragmentarnost doživljavam kao površnost i odobravanje da se djelima može baviti tako, a baš i ne može, ako se nećemo lagati. I evo sad da odmah demantujem samu sebe: čas kojim se ja najviše ponosim bio je onaj na kojem smo se bavili odlomkom iz romana Karla Bruknera "Sadako hoće živjeti".
Metod
O metodama ne moram nešto posebno. One standardne pri analizi teksta: tekst-metoda, metoda usmenog izlaganja, dijaloška metoda, metoda demonstracije, oluja mozga, heuristička metoda...
Ubjedljivo, moja omiljena metoda je heuristička i kada god mogu biti samo poticaj učenicima na putu do znanja, ja to radim i beskrajno uživam u tome kad oni nešto "povežu" bez moje pomoći, pa makar to bila i moja greška. I već znaju da ću ja, kad se to desi, reći: "pa logično", i da ćemo se nasmijati svi, ili bar oni koji su shvatili.
Još jedan momenat koji me jako raduje jeste to kada se na tren pokaže da je neko pri pravljenju nastavnog plana i programa pokušavao dati učenicima priliku da povežu znanja iz različitih predmeta, pa kad se, kao na ovom času, ukaže prilika da se koriste poznavanja historije, fizike, geografije, likovne kulture, vjeronauke, informatike...
Opis časa
Učenici su ranije dobili zadatak da se prisjete onog što znaju o atomskom ratu, da pitaju o tome nastavnice historije i fizike, ali i svoje roditelje.
Na čas sam krenula sa zadacima: izgrađivanje i formiranje perceptivnih, mentalnih, komunikativnih, stvaralačkih sposobnosti kroz: sadržajnu analizu; karakterizaciju likova, objašnjavanje i motivaciju postupaka likova; analizu oblika kazivanja, statičnih i dinamičnih motiva; pokazivanje principa nastanka i funkcioniranja historijskog/povijesnog roman, stavljanja u međuodnos fakta i fikcije, povezivanja i uviđanja kako funkcioniraju u ovom romanu; temu, ideje, te razvijanje rasprave i izricanje suda na temu rata i atomske bombe: rat kao uvijek unaprijed izgubljena borba za sve strane, kao i argumentirana rasprava o bacanju atomske bombe: ne - jer je poginulo toliko ljudi; da - jer je završen rat; predlaganje drugačijih rješenja; razumijevanje ljudskog ponašanja u teškim trenucima, razvijanje empatije...
Ne radim to kad god se ukaže prilika, nije mi to namjera, ali na ovom času sam imala primarni cilj da učenike šokiram ne podcjenjujući ih. Polazni stav je bio sljedeći: ako imaju želudac za igrice i filmove pune nasilja i ubijanja, zašto ne bi imali želudac za atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju; ovo se desilo u Japanu, ono što oni gledaju i ono čime se oni igraju, ne mora se više nikad desiti, a ipak dešava se.
Planirano je da se ovim tekstom bavimo dva nastavna sata.
U uvodnom dijelu prvog časa razgovaramo o onom što je bilo za zadaću. Šta je nuklearni rat? Šta je to atomska bomba? Kolika je njena razorna moć? Kada je pala atomska bomba na japanski grad Hirošimu? Kako sve ubija nuklearna bomba? Kakve su posljedice njene eksplozije? Koga ona ubija? Zašto ona ubija?
Podacima vladaju, pripremljen je pano sa nizom informacija i fotografija: čitamo podatke o razornoj moći, ali i one o žrtvama; pokazujemo fotografije gradova prije i nakon pada atomske bombe. Ne pokazujem im fotografije žrtava, pokazujem im fotografije crteža žrtava: onako kako su očevici amateri nacrtali trenutke neposredno nakon pada bombe. Šok, nevjerica, užas; jedna učenica traži da ne pokazujem dalje, ostali žele vidjeti. Kažem joj da neću još dugo i da se okrene.
Čude se mom pitanju: koga ubija atomska bomba; kažu "pa svakoga ko se nađe na putu". Ne dozvoljavam im to objašnjenje: "nisu ljudi neprirodno na putu bombi", "nego je bomba neprirodno na putu ljudima". Naučili su već na moje provokacije, kontriranja, okretanja njihovih riječi. Obično se to nastavlja desetinom iznerviranih ruku u zraku koje traže riječ da bi mi objasnili i završi smijehom, jer znaju da su upravu i da namjerno provociram. Ovog puta nema ruku, nema smijeha, ozbiljni su, zabrinuti, čak i ono dvoje kojima uvijek treba dodatni poticaj da bi pratili čas.
Osim uvodnog razgovora o atomskom ratu, prvi čas je gotovo cijeli prošao u iščitavanju teksta. Obično to ne činim, ali onda uvijek isti učenici pročitaju, a isti ne pročitaju tekst. Sada sam međutim željela vidjeti (ispostavilo se i čuti) reakcije pri čitanju. Istina, odlomak iz "Čitanke 7"(1), kojom se služe učenici, nije odgovarao mom cilju, ali je bio dobar za početak. U tom odlomku se govori o trenutku prije bacanja atomske bombe i poslužio je kao kontrast slika za odlomak iz čitanke "Svezame, otvori se!"(2), koji govori o trenutku pada bombe i djevojčicinom kraju.
Zakačila sam im na stalak fotografiju Sadako Sasaki, ne rekavši im ništa. Interpretativno čitanje teksta, a zatim emocionalno-intelektualna pauza da učenici srede dojmove o tekstu. U učionici tajac. Na pitanje da li im se dopao odlomak, tek nekoliko tihih odgovora da je tekst dobar, ali da je sadržaj tužan, žalostan i da nemaju riječi za podatke iz teksta. Pitam ih zašto su se rastužili? Je li uopće istina ovo o čemu govori tekst? Je li se treba rastužiti na nešto što nije bilo, ali je moglo biti ili nas smije rastužiti samo ono što se zaista desilo? O tome trebaju razmisliti do narednog časa.
Uvečer vidim da je na našoj facebook grupi "Bosanski jezik i književnost (VII)" objavljeno mnogo sadržaja: pronašli su fotografiju djevojčice, spomenika, fotografije gradova prije i nakon bombi, fotografije stradalih, njihove odjeće, ali i svega onog što se dešavalo godinama kasnije. Pronašli su i emisiju "Hirošima – dan poslije" National Geographica.
U uvodnom dijelu drugoga časa navodimo sve pojedinosti iz odlomaka koje su činjenične, a zatim one koje nisu: one koje autor nije mogao zasigurno znati, koje su fikcija, autorova nadogradnja. Dakle, ovo je historijski/povijesni roman. Roman u kojem pisac temom, fabulom i likovima prikazuje neki historijski događaj iz bliže ili dalje prošlosti zove se historijski/povijesni roman. On daje povijesnu sliku jednog vremena, a tome doprinose i povijesne ličnosti kao likovi, povijesni događaji, povijesna mjesta... Razumjeli su. Međutim kada ih pitam kako to funkcionira: da li to mora biti doslovan, objektivan, 100% vjerodostojan opis života, nisu baš sigurni kako to funkcionira. Razgovaramo o historijskom okviru, ambijentu, likovima, ali i rekreiranju tog svijeta u umjetnički svijet književnog djela. Nisam uvjerena da su razumjeli. Ne čudim se, ne razumiju mnogi! Pojednostavljujem: "onako kako vi u pismenim vježbama pišete dijelom istinu, a dijelom to malo preoblikuje, tako radi i pisac". Jasnije!
Vraćamo se zatim sadržajnoj analizi. Razgovaramo o životu prije pada atomske bombe. Naglašavaju da su stanovnici živjeli mirnim, svakodnevnim životom bez ikakvih slutnji. Sada razumiju moje pitanje koga ubija i zašto ubija atomska bomba. Učenici misle da su se ljudi u tim gradovima zaista pitali: ako živim svoj život i ne činim nikome zlo, zašto bi neko htio meni zlo. U stvarnosti, zapravo svakodnevno, znaju to već i 13-ogodišnjaci, mnogo nedužnih strada jer se i u ovom trenutku vode sukobi, možda i među nama na ovaj ili onaj način strada neko nedužan od nekog ko je osilivši se uzeo sebi za pravo nešto na šta nema pravo.
Ipak, znaju da je vlast Sjedinjenih Američkih Država bacila bombe da bi završila Drugi svjetski rat i mnoge to dovodi u nedoumicu. Obećavam da ćemo o tome još govoriti. Istina, ne volim diktirati ritam časa i puštam da ga, u okviru teme, učenici diktiraju i da nas vode tamo gdje oni žele, gdje su njihovi interesi.
Vraćamo se na književni tekst i razgovaramo o Sadako Sasaki i njenim postupcima: životu prije atomske bombe, želji za životom, njenom "hoću", slabosti, borbi, podršci najbližih, ali i onih drugih. Razgovaramo o moći i nemoći nauke, o moći i nemoći vjere. Kažem da mi se ponekad čini da moćne svjetske sile ulažu više napora u to kako da se međusobno uništimo, umjesto u to da se međusobno pomažemo i nadopunjujemo i da ja ne razumijem zašto. Tražim da mi oni objasne. Ne mogu, ali se slažu sa mojim stavom.
"Uviđate li kontrast u pogledu strukture: statični, a potom je sve više dinamičnih motiva, er-forma, pričanje, opisivanje, unutarnji monolog?" Ali to ih ne zanima pretjerano, žele razgovarati o sadržaju, dopuštam im.
Idejno priznaju stav da je rat najveće zlo čovječanstva, jer stradaju uvijek oni nedužni i uvijek je unaprijed izgubljena borba za sve učesnike i čude se samoj pojavi rata. Pokušavamo osmisliti razlog zbog kojeg vrijedi ubiti nečije dijete, nečiju majku ili oca, brata ili sestru. Ne možemo se sjetiti i nije nam jasno otkuda toliko ratova, a mi ne možemo smisliti ni jedan dobar razlog za ubijanje.
Idejno doživljavaju i ono "hoće" iz naslova. Nije da želi, nije da pokušava, nije da mora, nego ona "hoće" živjeti. Kažu da Sadako i živi. (Čini mi se nepotrebno da ponovo namećem razgovor o odnosu zbilje i mašte, ali uviđam da im to baš i nije najjasnije; izgubili su se, a u ovom djelu to i nije tako teško.) Razgovaramo o spomeniku u Hirošimi koji su napravila djeca Japana svojim prilozima i koja ga posjećuju donoseći na hiljade šarenih papirnih ždralova i time slave Sadako i sve žrtve i podsjećaju na pogubnost rata.
Pokazujem im svog prvog ždrala napravljenog prema uputstvu sa interneta. Saopćavam da nisam uspjela iz prvog pokušaja, tješim se da je snimak bio loš i da nisam dobro vidjela. Trebalo mi je gotovo pola sata za to i ne bih ni približno znala to ponoviti. Ipak, objašnjavam im principe origamija. Na našoj facebook grupi objavila sam link, obećavaju da će i oni pokušati. Pitam ih hoće li zamisliti želju, nisu baš sigurni. Kažem da sam u prednosti, meni treba još samo 999 ždralova. Smijeh.
Objašnjavam da postoje dva stajališta, za i protiv atomske bombe: oni koji su za tvrde da je time okončan Drugi svjetski rat i da je tako smanjen broj žrtava; oni koji su protiv ne mogu ničim opravdati takav oblik ubijanja civila. "Kakav je vaš stav?" Iznenađujuće, rasprava je žustra, argumenti kvalitetni: ovako su stradali ljudi na obje strane, žrtve su žrtve nema strana, ko ima pravo presuditi na takav način, ko ima pravo pobiti nedužne da zaštiti svoje vojnike, možda bi bilo više žrtava da se rat nastavio, a možda i ne bi, broj žrtava i onako nije konačan, ljudi u Japanu još imaju posljedice... Još jedan šok i nevjericu izaziva učenik koji prenosi podatak da je nakon bacanja ovih bombi, napravljena bomba B53 i da je prema Američkoj naučnoj federaciji ova bomba čak 600 puta jača od one bačene na Hirošinu.
Na kraju, pokušavam učenike uživiti u različite uloge: šta biste učinili u ovoj situaciji da ste predsjednik Amerike, pilot koji treba ispustiti bombu, predsjednik Japana, majka čija su djaca na igralištu? Teško je, sve su manje odlučni, a argumenti su sve slabiji.
Glasamo: bacit ćemo ili nećemo baciti nuklearnu bombu u datoj situaciji?
Rezultati
Mislim da se i učenicima i meni dopala činjenica što je ovo tema koja ih ne podcjenjuje, velika i odgovorna. Učenici su odlučili da nećemo baciti bombu: u tri odjeljenja sedmih razreda učenici su glasali 39:32. Možda nije idealno, ali je realno.
Ponosna sam na činjenicu da moji učenici ne bi bacili bombu, ponosna sam na činjenicu da je u njihovim glavama to bio proces, kalkulacija, empatija: ovako stradavaju u nedogled i jedni i drugi i trebalo je imati hrabrosti završiti s time, a s druge strane gubitak ma i jednog života ničim se opravdati ne može. Ponosna sam na činjenicu da su kao argument iznijeli stav da je život život i ko sam to ja i ko si to ti da ga odlučimo izbrisati.
Da, bilo je euforično i za njih i za mene: toliko su pitali, toliko su čitali, razmjenjivali bilješke, linkove, fotografije, a nisam to tražila.
I tu je suština: učili su sami o nečemu do čega im je stalo, o nečemu što ih je zanimalo, povezivali su znanja iz raznih oblasti, koristili iskustvo i osjećanje i suosjećanje. I ja sam tu, gotovo nepotrebna, bila ponosna.
Eh, onaj doživljaj kad ih ispratiš iz kabineta, a oni zapričani međusono izlaze i komentiraju jedni s drugima: „Pa kako da bacim bombu, jesi li svjestan šta sve time...“ I ne misle samo na matematiku, engleski ili historiju koju eto baš sljedeći čas pita.
Nedostatak
Poslije sam utvrdila da nisam ispunila neke zadatke, da učenici nisu baš najbolje shvatili odnos fakta i fikcije u književnosti, kao i to da se uopće ne sjećaju autora romana, ali da se priče sjećaju jako dobro.
(1) Azra Verlašević i Vesna Alić, Čitanka 7 (Udžbenik za sedmi razred devetogodišnje osnovne škole), NAM Tuzla i Vrijeme Zenica, 2010. godina, str. 107-111.
(2) Namir Ibrahimović i ostali, Svezame, otvori se!: čitanka za 7. rezred devetogodišnje osnovne škole, Sezam, Sarajevo, 2010. godina, str. 92-96.
