Zakon u Kukuruzu

Ako ništa drugo, a to predsjedavajućem Konakoviću nije promaklo, desetosatno mrcvarenje imalo je jednu dobru stranu: šira javnost mogla je vidjeti ko sve sjedi u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade i zašto nekima tamo nije mjesto. (Recimo, jer im maternji jezik postane strani čim prestanu govoriti u frazama!)

Frustriran (ali iz pogrešnih razloga!) radom tog Ministarstva, Konaković je dopuštao sebi kao predsjedavajućem neprimjeren sarkazam komentarišući neke diskusije, pa je nakon odgovora pomoćnika ministra za visoko obrazovanje Sifeta Kukuruza na poslanička pitanja, ustanovio da je ovaj govorio 45 minuta, “pun školski sat“.

Tih 45 minuta, međutim, bilo je dovoljno pažljivom posmatraču da shvati jednu činjenicu koje javnost nije dovoljno svjesna: ministri dolaze i odlaze, ali pomoćnici ministra i stručni savjetnici ostaju i – Kukuruz je tome najbolji dokaz – stvarno upravljaju procesima.

Na Kukuruzovo ime će onaj ko se bude bavio analizom bolonjizacije UNSA nailaziti često. Neće mu biti teško da zapazi kako se ono nalazilo na spiskovima komisija za pripreme nacrta zakona, skromno sakriveno među većinom drugih pravnih diletanata, pa s razlogom može pretpostaviti da je na sastancima na kojima su se kuhale bolonjske splačine on bio glavni kuhar.

U svom školskom času, a koji je zastupnik Zvonko Marić nazvao demagogijom, Kukuruz je zamantavao slušaoce svojim tumačenjima zakona sa sigurnošću roditelja u vrline vlastitog delinkventića. Šteta je da takvu superiornost nije pokazao odgovarajući na primjedbe izrečene u javnoj raspravi na očito loš zakon, nego je sakriven u kolektivnost komisije prelazio preko očitih pravnih smicalica, kakva je npr. inauguracija jednog udruženja građana – SPUS – u zakonodavni glas Univerziteta.

Pa je i sada (ministrica nije, a ko je drugi to mogao?) izministrirao ekipicu za izradu novog zakona, koju čine, osim njegove malenkosti: predstavnik rektorata, Merima Čaušević, Envera Suljić, Amir Zahirović, Jasmin Velagić, Muhamed Hadžiabdić, Senada Kalabušić, Sead Turčilo, Naris Poljskić, Pjer Žalica i Hamza Vahid al Dein.

Nabrojani su “zasluženo mjesto dobili zbog njihovog naučnog i stručnog društvenog prepoznavanja“, ali ko ih je tačno prepoznao i na osnovu kojih kriterija, elokventni Kukuruz, iako je to pitanje bilo jasno postavljeno (Konaković: “Imena ljudi iz komisije za novi zakon, kako ste ih birali, ko ih je predlagao“), nije odgovorio. Samo je objasnio da je imenovanje komisije nadležnost Ministarstva. Koga u Ministarstvu? Zakone bi morali praviti timovi pravnika, a ne timovi pravnih diletanata. Komisija koju je predložio Kukuruz može možda uraditi kvalitetnu analizu postojećeg Zakona (svako iz svoje grupacije), ukazati na loša rješenja i sugerisati bolja, ali prevesti to na upotrebljiv pravni jezik ne može. A ne može ni samo jedan pravnik. Sportski komentator bi sada zavapio: Ne sam, Sifete...