List Naša riječ objavljivao je 1969. Godine radove članova literarnih sekcija zeničkih osnovnih škola. Izabrao sam nekoliko u kojima djeca pišu o gradu i Fabrici i stavio im naslove.
Hiljade crvenih pahuljica
Šetala sam polako ulicom i uživala posmatrajući nemirne vode Bosne koje su se poigravale udarajući u obalu kao nestašna djeca.
Stari ogoljeli kesten pozdravi me njihanjem svojih crnih grana. Iznad jednog solitera ugledah crveno nebo. Sad izlivaju čelik – pomislih.
Odjednom, sav grad bio je ljubičast. Bijeli snijeg bio je crven od crvenog plamena koji se dizao iznad čeličana.
Moj grad je grad čelika. Pogledah u nebo i vidjeh hiljade crvenih pahuljica kako lagano padaju na krovove mog usnulog grada, bojeći se, valjda, da ne probude ljude u zgradama.
Osmijehom pozdravih solitere mog grada i nastavih šetnju ulicom posmatrajući sada crvene vale Bosne kako poigravaju u vodi.
Olivera Marjanović, VI razred
Da standard bude velik
Volim te divni grade,
Jer u tebi vrijedni rade.
Oni daju ugalj, čelik –
Da im standard bude velik.
Hatidža Toljigović, V razred
Ne smeta mi što je nebo tmurno
Noću mi se uvijek čini da tamo, od zapada prema sjeveru, iza oštrih leđa planina stoji neko tajanstveno sunce i prosipa svoju rumenu svjetlost prema nebu u čijoj dubini traži, kao dijete u naručju majke, svoju postelju. Onda se sjetim da je to svjetlost koja dolazi iz grudi naše željezare, iz mnoštva varnica.tada mi nije teško da zamislim i sve drugo: usijanu blagotvorenu rijeku rude iz koje će nastati svi oni lijepi oblici našeg svijeta, oči u kojima se ocrtava vatra ponosa ljudskog, znojna lica i napregnute mišice radnika. Čitav život mi dođe pred oči. Kao blaga i dostojanstvena slika.
Ne smeta mi što mnogi dani u godini u našem gradu izgledaju prljavo, što moj dragi snijeg ne može održati bjelinu, što na fasadama kuća nema njihovih ranijih boja i što je nebo danju ponekad tmurno, a noću uvijek crveno. Ne smeta mi ništa, jer znam da će na mjesta koja su danas prazna i razorana doći nove zgrade, parkovi, škole, pozorište i mnogo drugih objekata koji će svojom ljepotom zadiviti prolaznika.
To je moj grad, moja Zenica. Grad budužnosti i nade, čudan i neopisiv, pun tajanstvenih obećanja.
Biljana Vidović, VIII razred
Dimnjaci nas pozdravljaju
Pored rijeke Bosne
Nalazi se moj grad
Sav u dimu obavijen
Kao garav odžačar.
Suklja dim iz peći
Dimnjaci nas pozdravljaju
Želeći nam dobro jutro
I uspješan novi dan.
Snežana Lazarević, V razred
Iz šume dimnjaka gasovi izlaze
Kao i svaki veći grad, i Zenica ima svoju rijeku. To je Bosna. Istina, ona je toliko prljava, da je čak i kupanje zabranjeno. Istina, postoji bazen, jedan od najljepših i najvećih u Jugoslaviji, ali on je ipak mali da bi primio nekoliko hiljada kupača.
Noću nad Željezarom, nebo se crveni. To je znak da se izlijeva usijano željezo u tečnom stanju. Iz šume dimnjaka izlaze ogromne količine gasova, dižući se u sive oblake nad gradom. (...)
Narcisa Karović, V razred
Sve se ovdje rumeni
Grad moj pun je dima,
Al' čelika mnogo ima.
Nad njima se nebo crveni
I sve se ovdje rumeni, rumeni...
To je moj grad, meni mio, jer je mlad.
Džemil Dizdarević, V razred
Dim svoj dimi
Sav u suncu povijen
Cvjeta mili gradić moj.
Željezara dim svoj dimi
Crven, vatren – ljeti, zimi.
Gordana Rakos, V razred
Lopte dima iz čeličnih jablanova
Visoki dimnjaci – ti čelični jablanovi simbolično i gordo paraju nebo. Iz njih iskaču guste lopte dima, koje padaju nisko, a lagani povjetarac ih razvlači kao meku paučinu nad rijekom. Ponekad dimnjaci istaknu crvene, vatrene zastave, pa mi se čini da grad proslavlja nekakav veličanstven trijumf.
Nađa Tahić, VIII razred
