U zapadnom susjedstvu objavljeni su rezultati, po uzorku i provoditelju reprezentativnog, istraživanja o tome treba li u školama zabraniti upotrebu mobitela. Da se izjasne traženo je od nastavnog osoblja, sedmaša i petaša. Za zabranu su u velikoj i nešto manjoj većini bile prve dvije grupe, dok je posljednja bila vidljivo podijeljena. Na stavove učenica i učenika, veli istraživanje, nisu uticali ni spol, ni školski uspjeh, ni prebivalište. Sklonost zabrani kod nastavnika i sedmaša autori tumače time da je korištenje mobitela u osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju neprikladno, dok podijeljenost petaša potvrđuje složenost teme. Istraživanje poziva na stručnu i javnu raspravu o tome treba li, s kojom svrhom i kako omogućiti korištenje mobitela u osnovnoj školi.
U onoj koju, istočno od zapadnog susjedstva, pohađa moja kći, korištenje mobitela je odavno zabranjeno, pa bi ovakva rasprava u konkretnom slučaju bila bespredmetna. Mobiteli ne samo da nisu dopušteni tokom nastave, već ako ih kod neopreznih prekršitelja školskih pravila nastavnici tokom časova uoče, dužni su ih oduzeti i predati razrednicima, a vraćeni mogu biti samo roditeljima. Ne komentirajući ovo školsko pravilo početkom šestog razreda, kada je mobitel dobila, jasno smo joj rekli da ćemo u školu dolaziti različitim povodima, ali neka upamti da to nikada neće biti radi preuzimanja njenog mobilnog telefona.
Ako ti se ovakva situacija s mobitelom dogodi, naredni ćeš imati kada ga budeš mogla kupiti novcem koji sama zaradiš, zaključio je priču moj suprug, umjesto zabrane.
Trepnula je dvaput, progutala poriv da se usprotivi i samostalno odlučila da telefon ostavlja kod kuće. Ne zato što je nesklona kršenju pravila, dapače, već zato što ne želi ni pomisliti da bez mobilnog dugoročno ostane.
Odavno nije vic, već po svemu sudeći činjenica, da današnja djeca prije razviju palčeve na rukama nego zube. Dok ih roditelji još hrane kašičicom, mobilni služi da miruju. Kad su u gostima mobilni je spasonosno rješenje za dječiju dosadu. Dok obavljaju kućne poslove ili se žele samo malo opustiti uz TV nakon napornog dana sadržaj na mobitelu će preokupirati njihovu pažnju. Dok pođu u školu djeca su već napredni korisnici mobitela i konzumenti svakojakih sadržaja koje roditelji nikakvom parental control aplikacijom suštinski ne mogu kontrolirati. I onda škola, idući dobro utabanom linijom manjeg otpora, upotrebu mobitela zabrani. Kada ga ni roditelji ne uspijevaju riješiti, već štaviše, problemu doprinose, zašto bi se škola njime bavila? Zašto bi, primjerice, nudila alternativu vremenu provedenom uz mobitel kada su djeca u školu došla već navučena na to, školi neprikladno, moderno zlo? Zato, recimo, što bi to školi, jednako kao i roditeljima, trebala biti dužnost. Kao i zato što je kad nisu roditelji, kako bi tek nastavnici ne samo passé, već i degutantna teza. Nisu li, na koncu, oni što se sada školuju budući roditelji?
Nakon što si je prije koju godinu desetogodišnja djevojčica u Italiji, pokušavajući da isprati TikTok izazov, oduzela život, škola moje kćeri je organizirala stručno predavanje o izazovima na internetu. Za roditelje. Nikome nije palo na pamet da na časovima odjeljenske ili bilo kojeg predmeta preskoči neku zahrđalu nastavnu jedinicu i sa djecom popriča o tome kakvi ih sadržaji na mobitelima i zbog čega privlače i zašto, naprimjer, love lajkove u svojim objavama na društvenim mrežama. Niko nije ni pomislio da dugoročno edukuje nastavnice i pedagoge kako o ovim temama s djecom razgovarati. Niti je kurikulum informatike izmijenjen tako da djeca uče o mobilnim aplikacijama i šta sve korisno s njima mogu postići, pa čak i kako ih napraviti. Umjesto toga, svjedočili smo na internetu kako neki sedmaši na časovima informatike u sveske precrtavaju izgled Word sučelja. Tu i tamo organizirat će u školama posjete stručnih osoba koje će đacima govoriti o cyber bullingu ili pedofiliji, sigurnosti na internetu i nužnom oprezu, ali će na tome ostati. No phone – no problem!
Umjesto bavljenja izazovima koje mobiteli nose i nuđenja alternativa, na sva zvona trubimo kako se djeca sve manje i gotovo nikako ne druže, već povazdan vise svako na svom mobitelu, a pritom ne možemo biti dalje od istine. Današnja djeca imaju deset puta više dnevne interakcije s vršnjacima, nego što su je imali njihovi roditelji, samo je ona virtuelna i pitanje je kakvog je kvaliteta. Ne znam kako bih se izjasnila u istraživanju s početka priče, ali suština nije ni u da ni u ne odgovoru, kao što ni ništa drugo u životu nije ili crno ili bijelo. Niti bi zabrana mobitela u školi bila opravdana zato što ometa nastavu i slabi fokus učenika, već iz posve drugih razloga. Suština je što se roditelji, a škole pogotovo, bave kontrolom štete, neuporedivo više nego njenom prevencijom. A tek nam stiže, kako je se ono zovu, umjetna inteligencija.
