Govorimo hrvatski:
CARINA – daća koja koja se na određenim mjestima kopnenih i riječnih putova daje od prometa i trgovine robom (objašnjenje u udžbeniku za 6. razred)
CARINA – državni porez koji se ubire prilikom uvoza roba preko državne granice (objašnjenje u udžbeniku za 8. razred)
Izvor: Povijest srednjega vijeka, udžbenik povijesti za 6. razred osnovne škole (str. 191), i Povijest novoga doba, udžbenik povijesti za 8. razred osnovne škole (str. 214), autor Miljenko Miljuš, izdavač ZNAM doo, Mostar, 2008. Recenzenti udžbenika su prof. dr. Pavo Živković i Janko Mandić, učitelj povijesti i zemljopisa.
Izgubljeno u prevodu
Učenicima šestog razreda pojašnjavamo riječ carina koristeći, kao lakše razumljivu, riječ daća. A zar ne bi trebalo biti suprotno? Koliko često djeca čuju riječ daća u svakodnevnom životu, da bi im ona bila sama po sebi razumljiva? Osmaši su već zreli da usvoje termin državni porez. Prema ovome, daća je odmilica državnom porezu. Nešto kao medo za medvjeda, žiža za vatru, ili kaka za govno.
Bio jednom jedan car
Na carini je car carinik to jest carinik je car na carini to jest car na carini je onaj koji carini robu, to jest naplaćuje carinu. Sad je sve jasno. Još samo ovo. Svaka valjana priča o carini trebala bi početi od cara. Prvi car niti je bio car niti su ga tako titulirali. Titulē taj car nije ni imao. Bio je samo Gaj Julije Cezar. Sve dok ga nije ubio prijatelj Brut. Nakon Cezara došao je August Oktavijan. Oktavijan je svom imenu dodao naziv cezar (latinski: caesar) a za Augustom su to isto učinili kasniji rimski vladari – svi su nakon Cezara bili cezari to jest – carevi. Ime Cezar dobilo je opće značenje – postalo je vladarska titula. Jedan od najvećih careva u povijesti carevanja, Napoleon, počeo je karijeru s prilično jadnom titulom (činom) narednika, ako me sjećanje ne vara, a završio je kao car. U Njemačkoj je, pak, od cezar nastalo kajzer (der Kaiser), a u nas: cesar i ćesar pa car. Carevi su naravno imali pečate a na pečatu bizantskog cara bila je četveroslovna kratica njegove titule – BBBB: Basileùs basiléōn basileúōn basileūsi – Kralj kraljeva kraljujući kraljevima. Basileusovi politički protivnici su taj četveroslovak ironično protumačili ovako: Belua beluarum beluatim beluans – zvijer zvijeri zvjerski zvjerstvujući. (Prema: T. Ladan, Riječi – značenja, uporaba, podrijetlo, Zagreb, 2000.)
Caru carevo
Carevima za carovanje prije svega trebaju pare, velike pare – za sebe prije svega, a za druge ako dotekne (izgledi su za to slabi). Presliku imamo u našem regionu i u našim regiončićima. Elem, dio para je dolazio od onoga od čega i današnjoj i svakoj vlasti dolazi, od nameta na vilajet. Namet, iznos koji se plaća državi (caru carevo, bogu božje) na vrijednost prekoračenja vrijednosti ili prekoračenja količine robe prema propisu o uvozu i izvozu zove se carina. Tako se naziva i služba koja se bavi ubiranjem carine – uvozne ili izvozne. Mjesto gdje se roba carini i naplaćuje carina je carinarnica a službenik koji pregledava robu te određuje i naplaćuje carinu je carinik. Tako raditi znači cariniti – odmjeravati i naplaćivati carinu.
Princip je isti, sve su ostalo nijanse
U povijesnom smislu, s ovom su riječju povezane harmica – riječ pripada povijesti. Porijeklo riječi je mađarsko: harminc – trideset. Usljed mađarsko-hrvatskih povijesnih veza od 15. stoljeća, možda čak i od 13. stoljeća, naplaćivana je baš harmica iz istih razloga iz kojih je u dijelovima Osmanskog carstva, koje je zahvatalo podosta od našeg regiona, naplaćivan đumruk. Harmica = mitarina, carina, iznosila je u rečeno doba trideseti dio vrijednosti robe kod uvoza i izvoza; tridesetnica. Ista riječ označava i carinarnicu, mitarnicu. Službenik na harmici koji je ubirao tridesetnicu (harmicu) bio je harmičar ili harmicijaš. Unutar drugačijeg civilizacijskog kruga takav se službenik zvao đumrukčija, đumrugdžija i đumlugdžija – tako recimo u Bosni. Đumrugdžija je uzimao đumruk, đumluk – carina, trošarina, taksa za prolaz i prelaz, pristojba koja se plaćala ondje gdje malo ranije rekoh. (Osta danas na Drini ćuprija, / osta danas osta do vijeka. / I paša je đumruk postavio (...) – K. Hörman, narodne pjesme muslimana u BiH; nav. prema: A. Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku.) Mjesto gdje se plaćao đumruk bilo je đumrukhana, đumrukana – carinarnica, trošarinska stanica, koja se još donedavno nazivala a ponegdje i poneko je možda još i danas naziva mitnica – carinarnica, trošarinska stanica. Službenik koji naplaćuje trošarinu na mitnici je mitničar.
O carini ovdje toliko. Još samo jedna danas jedva znana riječ u vezi s davanjem caru carevog: telonij – u srednjem vijeku naziv za porez za svu robu namijenjenu prodaji i: cestarina, mostarina, tržišna taksa, prometna taksa i sl. i dr. itd.
Kako li se takvo nešto danas zove? Kad se sve promijenilo, a ništa nije drugačije. Moglo bi biti? A?
Pročitajte i prethodne crtice:
