Tri kamere

Skupštinska zasjedanja snimaju tri kamere, od kojih iza najmanje dvije sjede kamermani. Dok zastupnici i zastupnice mogu ustati i išetati vani, da protegnu noge i propušu dizne, kamermani jadni moraju sjediti sve vrijeme i boriti se protiv teškog sna. (Tj. ako ne rade u dvije smjene.) Njihov rad sastoji se u tome da pomjere kameru koji cenat lijevo ili desno i nazumaju trenutnog govornika. Dok to rade, a nekad im treba i pola minuta da ispune taj radni zadatak, uključena je kamera na balkonu, koja hvata centar i lijevo krilo, dok desno, rezervisano za goste, ostaje zauvijek nedostupno. Zahvaljujući njoj vidimo zastupnička tjemena i prazna mjesta onih koji su dali sebi pauzu.

Kad se prenos vrati na govornika, ukoliko imamo sreće da niko ne sjedi ispred njega, možemo ga gledati dok govori. Naročito je zanimljivo kad govore oni u zadnjim klupama, jer kad nakon nekoliko sekundi postanu dosadni, gledalac može posmatrati šta rade likovi koji se dosađuju. Ni njima nije lako, skoro pa da im je teže nego kamermanima, jer znaju da su u kadru i moraju izgledati pametno, tj. na visini položaja; ne može neko pospan ili tupog pogleda odlučivati o najmanje milijardu keša, da nekretnine ovaj put ostavimo po strani. Oni obično onda ostave mobitele i virkaju u ekran iznad pozornice, na kojem provjeravaju kako izgledaju. Ko ima kompjuter, pravi se da nešto čita, ko ima pred sobom papire, prevrće ih tamo i vamo ili se nešto sašaptava i smijulji s osobom do sebe.

Uopšte nije lako režirati ovakve prenose, i njih vjerovatno u Kantonalnoj televiziji rade režiseri po kazni. Npr. nije problem snimiti ministricu za govornicom, ali šta ako ona ima prezentaciju, pa se spusti s plafona platno, a radno predsjedništvo provuče se ispod i pređe u prvi red? Ministrica pokazuje nešto na platnu, ali kamere to ne hvataju. Jedna je previsoko, drugoj je presvijetlo, treća je ostala iza platna. Žena komentariše nešto, a mi ne vidimo šta. Prezentacija je noćna mora svakog režisera skupštinskog prenosa.

Savremena tehnologija omogućava da se materijal učini čitak i TV gledaocima, ali tu tehnologiju, ili znanje da je koriste, ili volju da cjelovito informišu građane – u Kantonalnoj televiziji nemaju.

Da Kantonalna skupština zaista ima viziju šta s obrazovanjem treba učiniti, imala bi i televiziju koja bi tome služila. Pa bi se njena vlada, umjesto da postavlja i smjenjuje direktorice, bavila pitanjima zašto ta kuća nema redakciju obrazovnog programa, koja bi svakodnevno pratila obrazovne procese, između dvije tematske sjednice, tj. svakih 15 godina.

Da li je iko od 29 zastupnika i zastupnica pomenuo kantonalni javni servis i uopšte ulogu medija u reformskim procesima? Nije. Sve što su o tome imali da kažu bilo je: pozdravljam gledaoce ispred malih ekrana...