Tematska sjednica Kantonalne skupštine trajala je deset sati, iako se mogla završiti i za dva, da izvještaj ministrice nije trajao dva i po, da se zastupnici nisu ponašali kao na press-konferenciji Ministarstva, da barem pola pomoćnika ministrice nije odgovaralo složeno na prosta pitanja, da se Stranka i njena odmetnuta frakcija nisu nadgornjavale oko slučaja odmetnutog Medicinskog fakulteta, da je, ukratko, famozni Poslovnik predvidio različite vrste rada, prepoznajući situacije u kojima zastupnicima predsjedavajući može oduzeti riječ ako je šuplja, ili im barem dijeliti žute i crvene kartone, kad raspravu pretvore u lokalni derbi.
Pošto se u ovom stoljeću ne može očekivati da demokratija izađe na kraj s bezobrazlukom, između ostalog i zato što se u školama o efikasnoj demokratiji ništa ne uči niti se mladi ljudi za takvu pripremaju, ostaje nam da sjednice gledamo kao pozorišne komedije, režirane tako da se smijemo glumcima koji se muče sa svojim ulogama.
U tom desetosatnom samomrcvarenju, glumci su nekoliko puta pomenuli Sarajevski univerzitet kao budući regionalni centar, što je naravno bilo u krajnjoj suprotnosti sa provincijalnom nesposobnošću istog tog univerziteta da potvrdi svoju autonomiju. Slušali smo na sjednici uglavnom sve što smo ranije čuli u medijima, pa se sa zanimanjem čekao nastup gostujućeg prvaka Rifata Škrijelja, rektora UNSA.
On je počeo maestralno, moleći za dozvolu da probije rok (tj. predviđenih 5-7 minuta) s obrazloženjem na nivou đačkih opravdanja: da će govoriti i u ime bivšeg rektora (Muratovića), koji je bio prijavljen, ali je odustao. Dozvolu mu je pokušala uskratiti zastupnica Jasmina Bivšević-Tokić (SDA), opominjući ga da mu kao gostu pripadaju ista prava i isto vrijeme kao i drugim gostima, na šta je reagovao predsjedavajući Konaković (“Nemojte rektora disciplinirat!“), koji je, da bi mu osigurao duplo vrijeme, slagao da su svi prethodni govornici “išli blizu deset“ (minuta).
Usporeni snimak pokazuje suprotno: Ines Kavalec – 7,30; Azra Sorguč – 6,52; Jasmnika Proho – 7,22; Edo Čelebić – 7,18. Dakle, blizu 7, a ne blizu 10. Možda se na nekoj od narednih sjednica predsjednik Skupštine izvini javnosti zbog ovoga. Bilo bi, naravno, naivno očekivati da odstupi, jer je cijelu utakmicu sudio navijački, pa u žaru suđenja povremenu laguckao i kraduckao, kao naprimjer kad se okomio na ministricu Bogunić, pa iz njene izjave da će podržati neograničene mandate direktora mahnuo nužan preduslov koji je za to postavila: stroge i jasne kriterije kvaliteta rada direktora.
Rektor, kojeg i inače bije glas da na trosatnim sjednicama Senata on sam govori dva i po, nije se snašao u ugrabljenoj duploj minutaži, pa je dopustio frustracijama da njegovo izlaganje pretvore u zanovijetanje, zorno demonstrirajući zašto Univerzitet nije dorastao žuđenoj autonomiji: zato što svoj autoritet ne temelji u čvrstini argumenata, nego u čvrstini pesnice, preuzimajući diskurs vlastodržaca kojima se stavio u službu. Iz nekog razloga, niko od zastupnika nije podsjetio rektora i predsjedavajućeg, dojučerašnje SDA kadrove, da su oni forsirali usvajanje aktuelnog šupljeg zakona koji bi sada, ustanovivši njegovu bušnost, prekrajali po personalnim šavovima. Zar javnost, prije izmjene ijednog zareza u tom pravnom podbačaju, ne bi trebala čuti kako je i zašto do njega došlo? Kako se to ovdje smišljaju i donose zakoni?
U prethodnim danima: Istorijska sjedeljka, Tri kamere, Kulikularna reforma. Sutra: Zakon u Kukuruzu, a u narednim danima: Jedno ili dva ministarstva... Ajtizacija... Pepezjanija... Odjava.
