U Japanu je sasvim normalno vidjeti šestogodišnju djecu u uniformama i sa mjesečnom kartom prikačenom na ruksak kako jure kroz voz u potrazi za slobodnim mjestom. Nekada su u grupama, nekada sama, ali skoro nikada nisu u pratnji odrasle osobe. Japan je zemlja u kojoj je već 25 godina jedna od najgledanijih emisija na televiziji ona pod imenom Moj prvi zadatak: djecu, od dvije ili tri godine, šalju u prodavnicu a njihov put tajno prati kamera. Zbog čega su njihova djeca toliko samostalna? Dwayne Dixon, kulturalni antropolog koji je u svojoj disertaciji pisao o japanskoj omladini, kaže da se ovdje ne radi toliko o samostalnosti djece koliko o oslanjanju na zajednicu. Djeca u Japanu vrlo rano nauče da njihova zajednica funkcionira tako da svaki njen član i svaka njena članica u nekom trenutku mora pomoći drugima, što posebno dolazi do izražaja u školi gdje naizmjenično čiste ili poslužuju ručak. Odgovornost za zajednički prostor u njima budi osjećaj ponosa, s tim da nauče i posljedice pravljenja nereda, jer će ga sama morati počistiti. Ovakvo se ponašanje primjenjuje u bilo kojem javnom prostoru i zbog toga djeca na ulici znaju da se mogu osloniti na zajednicu u slučaju nužde. Tome, naravno, doprinosi i činjenica da Japan ima nizak stepen kriminala, ljudi jako često pješače od tačke A do tačke B, polovina stanovništva koristi javni prijevoz, a vozači/ce uvijek daju prednost pješacima i pješakinjama, kao i onima na biciklu.
Orginalni tekst dostupan ovdje.
Prevela i prilagodila: Merima Dervišić
Učite još:
Kompjuteri nas čine glupljima,Neobičan čas biologije
