Ajtizacija

Fascinacija IT tehnologijama zastupnike ne popušta, pa ih je barem trećina trošila vrijeme da postavi pitanje kada će biti, zašto nije, ko programira, gdje se čuva... Sadeta Selimović je u Ministarstvu dobila zaduženje da informiše Skupštinu o finansijskom stanju stvari, pa smo saznali da nema dovoljno tableta, da ih je 20 po školi malo, pogotovo kad se zna da je rok trajanja opreme informatičke pet godina, da je vlasnik EMIS-a Ministarstvo, da platforme za online učenje još uvijek nema, da e-dnevnik kasni jer je kredit za tu namjenu (reče li milion?) tek nedavno odobren, da će se dalje razvijati prema strategiji i akcionom planu, od kojih će se prvi usvojiti do Nove godine.

Nije rečeno ko tu strategiju radi, niti u čemu će se razlikovati od postojeće neaktivirane, ali bi svima trebalo biti jasno da je obrazovanje meta, i da će to još dugo biti, trgovaca u mutnom, koji računaju na bjanko fascinaciju digitalnom tehnologijom digitalno polupismenih donosilaca odluka. Tenderi za nabavku takve opreme prolaze kao ugrijan nož kroz puter, nema veze što oprema propada neiskorištena, kupi prašinu po ormarima i vapi za osmišljenim programima koji bi ih uveli u nastavu. Niko od zastupnika, naprimjer, nije pitao gdje se na UNSA razvijaju takve aplikacije, na kom nastavnom smjeru se budući nastavnici obrazuju za digitalnu revoluciju? Odgovor bi ostao u raskoraku s IT optimizmom.

Ono što školovanju djece u Sarajevskom kantonu trenutno najviše nedostaje nisu noviji i brži (i skuplji!) tableti, nego jasno definisani ciljevi koji bi se radom na tim tabletima postigli, a onda, naravno, i aplikacije koje bi tome služile. A upravo to bi trebala da skicira, i eksperimentalno razvije, grupa “povučenih“ nastavnika u Ibrahimovićevom timu.

Niko od zastupnika nije doveo u vezu tablete i udžbenike. Ako se već imaju prvi, zašto bi se uopšte štampali drugi? Disonantnost desetosatne rasprave i na ovoj temi pokazala je da zastupnike obrazovanje zanima na nivou kafanskog mudrovanja. Osim nekoliko izuzetaka, koji su pokazali da im je stalo do obrazovanja i da su spremni da uče (Jakubović je najbolji primjer), ostali su donosili teške odluke da li da se afirmišu pred kamerama ili da ne produžuju mučenje duže nego što je potrebno. Obrazovanje je složen proces i da bi se o njemu odlučivalo kompetentno treba mnogo čitati, slušati, pitati i učiti. A ono je samo jedan takav između mnogih oblasti o kojima se u skupštini donose odluke. Kad to čine, važno je da znamo i zašto, svejedno da li glasaju po savjesti ili po stranačkoj direktivi. I ta direktiva mora imati svoje razloge, i oni moraju biti javno dobro obrazloženi. Zato bi svakoj narednoj raspravi vezanoj za uvođenje digitalnih tehnologija u nastavu morala prethoditi ajtizacija skupštine, u kojoj ne samo da bismo brzo dobijali stenograme nakon sjednica, nego bi i svaki poslanik imao svoj zastupnički e-dnevnik i u njemu odgovarao (sebi i drugima) zašto je glasao onako kako je glasao. Ako im se to čini nerealnim ili nemogućim (da formulišu i obrazlože svoju odluku donesenu na temelju znanja, što je jedan od ključnih ishoda u kurikularnoj reformi), onda je još manje moguće da za to nesposobna grupa odraslih reformiše školu koja je proizvela takvu nesposobnost.