Djeca i roditelji se unaprijed obavijeste o početku sezone bez igračaka. Nakon toga, djeca, zajedno sa vaspitačicama, pospreme sve vrste igračaka (čak i društvene igre), a vaspitačice vrijeme provedeno sa njima ograniče tek na posmatranje, bez sugeriranja djeci šta treba da rade ili čega treba da se igraju.
Iako se ovakva praksa nekima može činiti prestrogom, oni navode kako iza nje stoji važan pedagoški cilj: razviti životne vještine koje će im pomoći da se izbore sa bilo kakvim navikama ovisnosti koje mogu imati u budućnosti.
Kada nemaju igračke, djeca su u stanju razvijati vlastite ideje, osmisliti vlastite igre. Više vremena provode zajedno, a ujedno rade i na jačanju razumijevanja vlastitog ponašanja, kao i na empatiji, kreativnosti i kritičkom razmišljanju, rješavanju problema i ispravljanju grešaka, navodi se u izjavi koju je dala Elisabeth Seifert, direktorica minhenske nevladine organizacije Aktion Jugendshutz, koja promovira ovaj projekat.
Ideja za ovu inicijativu razvila se još osamdesetih godina, unutar studijske grupe koja se bavila ovisnošću i čiji su članovi i članice radile sa odraslim osobama koje su bile ovisnice. U tom su periodu došle do saznanja da je za mnoge od njih formiranje ovisničkih navika počelo još u djetinjstvu. Zbog toga su odlučile organizirati ovu inicijativu u vrtićima, sa djecom od tri do šest godina, tako što će otkloniti stvari koje djeca najčešće koriste kako bi skrenula pažnju sa negativnih osjećaja koje mogu imati u određenom trenutku.
Jasno je da je projekat naišao na neslaganje – 1997. godine, konzervativni magazin Focus objavio je mišljenje nekoliko psihologa koji su ovu metodu nazvali pogrešnom, što zbog nedostatka naučnih dokaza, što zbog vjerovanja kako je ona ustvari stresna za djecu. Hans Mogel, profesor psihologije na Univerzitetu Passau, čak je tvrdio da se ona može smatrati jednom vrstom zlostavljanja djece.
Projekat je naišao i na negodovanje roditelja, nakon čega je period od tri mjeseca zamijenjen periodom od šest sedmica, i ne zimi, nego u proljeće, kada su djeca učionice mijenjala izletima u šume. Danas se najčešće određuje jedan dan u sedmici kada nema igračaka, a projekat se provodi i u Austriji i Švicarskoj.
Studije koje su kasnije provedene, kao ona autorice Anne Winter u magazinu Prävention ili studija iz 1998. godine koju je proveo Austrijski institut ÖIBF, navode kako su djeca koja su učestvovala u ovim projektima pokazala veći nivo društvene interakcije, kreativnosti, empatije i vještina komuniciranja.
Tekst u cijelosti možete pročitati ovdje.
Prevela: Merima Dervišić
