Iz lektire (u Hrvatskoj) izbačen Dnevnik Ane Frank!
To je najjači adut jednog dijela hrvatske javnosti protiv Odluke o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj. Taj dio, mahom liberalni, poentira svoje nezadovoljstvo činjenicom da bez Ane Frank u svom odgoju i obrazovanju hrvatski đaci neće postati kritični prema fašizmu. Argument je prilično slab. Ni sa Anom mnogi to nisu postigli. Nije im imala šta reći, sa selotejpom na ustima.
Spisak naslova ne garantuje ništa, iako može odražavati vrijednosti obrazovnog sustava. Književnost je u odgoju i obrazovanju već duže vrijeme precijenjena jer ne može ni izbliza postići ono što mogu zagrljeni Modrić, Šimunić i Tompson.
Spisak naslova mali je dio obimnog (gore pomenutog) dokumenta, objavljenog krajem siječnja, praktično iznuđen ustupak tvrdoj desnici koja je uspjela ishode prilagoditi svojim očekivanjima od obrazovanja.
Kurikulum koji se uvodi od naredne školske godine samo je prividno neki korak naprijed. Ono što je propušteno, srazmjerno uloženom, mnogo je veće od onog što se dobilo silnim trudom radne grupe.
Ona se, naprimjer, izborila za kritički odnos prema nizu pojava u društvenome i poslovnom životu, ali nije za kritički odnos prema spoznavanju vlastitoga, narodnog i nacionalnog jezično-kulturnog identiteta.
Identitet, onaj kojeg već četvrt vijeka definira hrvatski antifašizam, ostao je ključna vrijednost, pa onda i glavni cilj nastave hrvatskog jezika i književnosti: Čitanje i upoznavanje književnosti hrvatskoga naroda, kulturnoga i civilizacijskoga kruga, učenicima omogućuje stjecanje književnoga znanja, književne kulture i kulturnoga identiteta, a čitanje književnih tekstova svjetske književnosti razvijanje kulturne kompetencije i međukulturnoga razumijevanja.
Ostavimo sada po strani pitanje zašto čitanje hrvatske književnosti ne treba omogućiti stjecanje kulturne kompetencije i međukulturnog razumijevanja, a zašto svjetska ne može stjecanje književnog znanja; ono što nigdje ne piše i niko nije objasnio, a vezano je za nesretni spisak obaveznih naslova, jeste: koji cilj koji naslov treba da ispuni. Da jeste, i da piše, bio bi jasnije da je u ovom kurikulumu jedino važno jačati nacionalni identitet i pripadnost narodu i državi upoznavanjem i njegovanjem kulturno-povijesne baštine te izgrađivanjem vlastitog svjetonazora i njegovanjem moralne i estetske vrijednosti.
Kad Ministarstvo znanosti i obrazovanja istakne da je osobita vrijednost učenja i poučavanja književnosti i stvaralaštva razvijanje mašte i estetskih mjerila vrednovanja te doživljavanje književnosti kao izvora znanja, iskustva i vrijednosti čovječanstva, ono upada u kontradikciju jer se mašta i estetska mjerila ne mogu razvijati na tekstovima koji prema tim mjerilima nisu bili pisani, nego su i pisani i odabrani zbog pripadnosti narodu i državi. Ili kad se osobito naglašava poticanje čitanja iz užitka i potrebe, stjecanje čitateljskih navika i čitateljske kulture s čega su vrlo važni sadržaji koji omogućuju učeniku slobodan izbor tekstova za čitanje, a izbor mu ograniče ministarstvo i nastavnik, ni po čemu se tako zamišljene učionice ne razlikuju od kaveza s natpisom da mu je svrha slobodan let.
Liberalna struja može se tješiti u porazu da Kurikulum ipak ostavlja učitelju i nastavniku slobodu da samostalno stvara i izabire materijale i prilagođava ih učenicima u razrednome odjelu ili skupini koju poučava, odnosno da učitelj i nastavnik svojim izvedbenim planom samostalno planira sate obrade, uvježbavanja, ponavljanja, usustavljivanja i provjeravanja s obzirom na ostvarivanje ishoda i napretka učenika u pojedinome razrednom odjelu.
Avaj, ta je sloboda ograničena na 10% (U planiranju i programiranju ostvarivanja odgojno-obrazovnih ishoda učitelj i nastavnik može odstupiti od preporučene postotne zastupljenosti pojedinoga predmetnog područja do 10%.), a čak i kad bi bila veća, mala je vjerovatnoća da bi nastavnici i učitelji subverzivnost pretpostavili komforu. Niti ih je na to ohrabrio fakultet, niti mogu računati na podršku roditelja, niti se nadati podršci medija, niti očekivati solidarnost kolega. Besmisleno je žaliti knjige koje su izbačene iz lektire, iskrenu sućut zaslužuju sve koje su ostale.
