„Činjenica da su zakoni prvo morali biti prekršeni na ulici da bi ih sudovi poništili obično se ne naglašava u kurikulumima društvenih nauka. A upravo kroz takve aktivnosti ostvaren je veliki dio napretka“, piše Apple u sjajnoj i na naše jezike konačno prevedenoj knjizi „Ideologija i kurikulum“.
Prvo izdanje objavljeno je još 1978. godine i sastojalo se od 8 poglavlja u kojima je autor govorio o ideološkom djelovanju javnog i skrivenog kurikuluma, razlozima osnivanja javnih škola, kako obrazovne institucije osiguravaju ekonomsku i kulturnu reprodukciju koja ne dovodi u pitanje klasnu podijeljenost društva. U prijevodu čitamo treće izdanje knjige iz 2004. godine koje osim osnovnih 8 poglavlja sadrži još dva – autorov tekst o ideologiji i obrazovanju u Americi nakon 11. septembra te opširnim interviewom u kojem Apple izlaže svoje stavove o školskim praksama na početku XXI stoljeća.
Na više od 400 stranica preispituje se obrazovna teorija i praksa prisutna u većini zemalja na svijetu – da obrazovanje služi održavanju društvenih nejednakosti.
Klasifikacija je segregacija
Vrijednost ove knjige je u tome što kao nastavnik počinjete preispitivati vlastite poglede i stavove vezane za obrazovne teorije i prakse koje ste usvojili učeći i predajući u obrazovnim ustanovama. Apple vas „tjera“ da preispitate obrazovne aksiome: škola je ustanova u kojoj svaki učenik ima jednake šanse za uspješno učenje, nastavnici i uprava škole su politički neutralni te aksiom da obrazovanje nužno mora pratiti ekonomske politike društva u cjelini. Argumenti koje autor nudi u knjizi dovode u pitanje sve navedene tvrdnje i nužno sudionicima obrazovnog procesa otvaraju drugačiji pogled na cjelokupnu obrazovnu aktivnost. Naime, istraživanja koja su rađena u Americi sedamdesetih godina prošlog stoljeća nedvojbeno ukazuju na to da obrazovni sistem određuje život većini đaka, klasificirajući ih u grupe koje jesu ili nisu sposobne nešto učiniti i/ili usvojiti. Usprkos svim pokazateljima, obrazovanje se nije mnogo mijenjalo, a kada iskreno pogledate škole u kojima ste radili ili radite, shvatite da je to stanje u vašem neposrednom okruženju i danas.
Apple predlaže da škole ne budu mjesta u kojima će se učenicima servirati gotova znanja iz prirodnih i društvenih nauka, već će ih se učiti o sukobu mišljenja i stavova koji su doveli do nekih naučnih otkrića ili teorija u društvenim naukama, upućivaće ih se na kontekst nastanka teorija, na otkrića kako bi ih se navelo da i sami stvaraju, a ne samo reproduciraju. Tako se đaci navikavaju da sukob nije ništa loše i da nužno vodi ka novim otkrićima, originalnim idejama koje poboljšavaju život zajednice i čovječanstva općenito. Trenutno škole uče đake da budu poslušni, da poštuju hijerarhiju u društvu i da prihvate mjesto koje im je unaprijed određeno.
Jesu li u školi svi jednaki?
„Htjeli mi to priznati ili ne, kurikulum i ostali važni problemi iz sfere obrazovanja oduvek su bili blisko povezani sa istorijom klase, rase, roda i verskih sukoba, kako u SAD-u tako i u drugim zemljama“, piše Apple. Kad kao nastavnik pogledam đake kojima sam predavao vidim kako djeca u bh. društvu koja pripadaju vladajućoj ili imućnoj klasi ostvaruju mnogo bolje rezultate u školi od onih koji nemaju privilegiju dodatnog obrazovanja, životnih pogodnosti, putovanja i susreta s tehnološkim novitetima. Problem je što javna škola ništa ne čini da svim učenicima omogući da usvoje potrebne vještine, znanja, etiku koja će tako omogućiti i napredak društva. Apple posebno naglašava protjerivanje etike iz obrazovanja nauštrb znanja koje je jedino mjerodavno testiranjima i jako je sredstvo discipliniranja nastavnika i đaka.
Na nekoliko mjesta u knjizi autor naglašava da je vrlo teško prste ideologije uhvatiti na konkretnom djelu – desetljećima se ostvaruju ciljevi koje su zacrtali kretori obaveznih javnih škola (osiguravanje poslušnog stanovništva koje ne dovodi u pitanje nejednakosti u društvu) – situacija je mnogo složenija, edukatori su prestali postavljati pitanja i slijede ono što su naučili tokom svog obrazovanja i tako što poštuju trenutne obrazovne politike.
Tri razloga zašto nastavnici i nastavnice u BiH trebaju pročitati ovu
- Apple, pišući o obrazovnoj praksi u Americi sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao da govori o bh. školama danas
- Apple pokazuje kako mi nastavnici nesvjesno učestvujemo u održavanju segregacije u društvu
- Apple zagovara vraćanje protjeranih tema iz školskih kurikuluma: sukob i pobuna jer tako će đaci manje reprodukovati, a više stvarati
