- Koliko dugo ste nezaposleni?
- Osamnaest mjeseci.
- Au, pa niste dugo, šta hoćete?
Diplomirana sam profesorica, odnosno profesor (kako piše u mojoj diplomi sa ženskim imenom) književnosti naroda BiH i bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Od dana diplomiranja se nalazim na spisku nezaposlenih osoba. Ravno osamnaest mjeseci.
Nakon što sam obišla jedan kanton, prešla sam u drugi. Novac za kartu u javnom prijevozu – imam, ali pomisao na još četiri škole koje moram obići za taj dan mi pomaže da shvatim kako je šetnja zdravija za mene i nema veze što će čizme propustiti, opet.
Ljubazno molim da mi bilo koja ustanova da obećanje da će, u okviru kantonalnog programa finansiranja pripravnika, aplicirati i AKO im Kanton Sarajevo odobri – mene primiti na to radno mjesto. Nije mnogo, ali je bolje od svega što mi je prije tog bilo u ponudi. Za sada, bez uspjeha.
Nakon što ih prekinem (najčešće) u čitanju novina uz šoljicu vruće kahve i cigaretu, jedni mi s osmijehom, drugi bez njega, jedni s pažnjom a drugi sa željom da čim prije završim to zbog čega sam došla - odbiju. Razumijem one koji već imaju po jednog ili dvoje pripravnika, ali krivim one koji ne znaju uopće kako stvari stoje sa pripravnicima i sa potrebama škole! Je li moguće da neko ko prima plaću osobe koja vodi jednu javnu ustanovu, ne zna kako stvari u toj ustanovi stoje?
Ili je to samo pouzdan način da se sačuva rezervacija nekome drugom, koga taj posao čeka još od vrtića. Do sad sam obišla 27 javnih ustanova, ako ne računam da sam se u neke vraćala po dva-tri puta. Dobiti pošteno posao – ne ide, raditi bez plaće – ne ide... šta ide?
