Pričao sam učenicama i učenicima šta mi se dogodilo jednog dana. Moja priča liči na vrlo loš vic, ali može se iz nje izvući pouka. Naime, tog dana sam ustao u šest sati, spremio se i, nadasve bunovan, uputio ka školi. Kasno sam legao prethodne noći jer sam ispravljao testove razreda u kojem tog dana imam čas. Ulazim u zbornicu, uzimam dnevnik i upućujem se prema učionici. No, čeka me iznenađenje: učionica je prazna. Pitam koleginicu koji je dan, ona kaže utorak. Bio sam siguran da je srijeda. Ponedjeljkom imam prva dva časa u prvoj smjeni, pa onda posljednja tri u drugoj. Utorkom imam samo časove u drugoj smjeni. Srijedom opet isto kao ponedjeljkom. Četvrtkom je posljednji čas u prvoj, a prva tri u drugoj smjeni. Petak mi dođe kao hlađenje i odmor, sa dva časa u drugoj smjeni. Na kraju, poslije dvije sedmice, sve se okrene naopačke jer se smjene mijenjaju i onda ja ne znam ni gdje se nalazim, a kamoli koja sam smjena. E, tako sam došao u praznu učionicu, okrenuo se, zatvorio vrata i vratio se u stan da popijem prvu jutarnju kafu.
Još mi je teže palo to što sam uz tu kafu mogao pregledati testove zbog kojih sam prethodne noći bio budan do pola dva, samo da sam na vrijeme shvatio u kojoj smjeni imam časove. Naravno da imam zapisan raspored časova, a kraj je školske godine i valjda sam ga trebao zapamtiti do sada?! Ali...
Nastava u prvoj smjeni počinje u sedam sati pa, ako ja ustajem u šest, a trebam tačno sedam minuta pješice do škole, u koliko onda ustaju djeca koja do škole putuju autobusima? Mnogi od njih ustaju u pet, pa čak i ranije. Onda dođu na nastavu i samo su napola budni. Posebno teško im to pada nakon dvosedmične druge smjene, tokom koje su mogle dobro odspavati ujutro, a uvečer kasnije otići u krevet. Kada ta djeca stignu učiti i obaviti sve školske zadatke? Kako mogu stjecati navike za učenje u određeno vrijeme u takvim uslovima?
Kažu da su naučnici utvrdili da takve promjene značajno utječu na bioritam ljudskih bića (a učenici i učenice to svakako jesu), remeteći ga. U nekim zemljama, poput Sjedinjenih Američkih Država, početak nastave se sve više pomjera u korist dužeg sna. Zašto se kod nas ne radi nešto na tome? Kada ćemo postati svjesni dugoročnih posljedica koje može izazvati ekstremno remećenje perioda sna i odmora?
Pitam đake kada bi voljeli da počinje nastava u prvoj smjeni. Njihovi odgovori pokazuju da bi morala počinjati mnogo kasnije nego sada. Međutim, nadležni kažu da je to nemoguće jer škola nema dovoljno prostora, učionica, da bi se nastava odvijala u jednoj smjeni, a ovako, u dvije smjene, neizvodivo je jer ne stanu svi časovi u neki kraći vremenski okvir.
Djeca bi voljela i duže odmore, kraće časove, učenje bez ocjenjivanja i ko zna šta sve još. Ko će njima ugoditi!? Uostalom, išli smo i mi u školu i ustajali rano, mijenjali smjene i šta nam fali!? Tako razmišlja prosječna odrasla osoba, posebno ako nije roditelj školarca.
Pitam se da li bi škole bile bolje i ugodnije za djecu kad bi se, bar ponekad, saslušalo i njihovo mišljenje? Kome su škole potrebnije: učenicima, nastavnicama ili roditeljima? Šta je to bioritam?
Naše škole pripremaju svoje đake na sve moguće i nemoguće uslove u kojima će raditi u fabrikama i firmama širom naše domovine. Zato je naše školstvo takvo kakvo jeste, a uslovi rada u skoro svim oblastima takvi da je bolje stečeno znanje iskoristiti za što brži bijeg preko granice. Toga su i ptice na granama svjesne, pa ih sve manje čujem ujutro dok trljam oči nasred puta ka školi i provjeravam jesam li se iz pidžame presvukao u radnu odjeću.
