Kapetaničin dnevnik, Zvjezdani datum 289 1442 274 105 2021[1]
Neumoljivom brzinom letimo kroz galaksiju, a kao da stojimo. Flotu čini kapetanski brod Sizif, krstarice Musa, Isak i Zijo i četiri izviđačka broda: Kant, Batler, Pejtmen, Belindžer.[2]
Danas je, po zemaljskom kalendaru, ponedjeljak, 10 maj, a čini mi se kao da je septembar. Pitam se da li počinjem ili završavam, gdje sam stala... Vjerovatno bi me najbolje razumio Zuko Džumhur kada bih mu rekla da nit' sam došla, nit' sam pošla... Valja završiti školsku godinu, a tek je početak, i dok dani prolaze ja se pitam da li sam ove godine išta uspjela da naučim ovu djecu.
U četvrtak je Bajram i svi se bavimo pitanjem hoćemo li spojiti četvrtak, petak i vikend. Radna sedmica je tek počela, a mi razmišljamo kako ćemo se osloboditi obaveza i spojiti neradne dane?! Vjerovatno će u srijedu doći neka obavijest iz Ministarstva da nam je četvrtak neradni, a petak neki dan, ni sami ne znamo za šta.
Danas sam na čas ponijela dva plakata – žuti i ružičasti, treći nisam stigla napraviti jer je bila prekratka nedjelja. Radim u učionici i odlučila sam da radim bez tehnologije, računara... bez ičeg električnog. Samo tabla, kreda, dva plakata i idemo pješke, rečenica po rečenica. Mislim da nam je svima previše tehnologije, više ni recepte ne mogu da pogledam na telefonu ili računaru, internetu. Ne želim tehnologiju više nikako, dosta mi je pomagala. Koristim samo pametni sat jer mi, kada predugo sjedim, što se posljednjih mjeseci često dešava, kaže hop i to znači da moram da ustanem i podignem ruke. Samo tada shvatim da duže od dva sata sjedim za računarom, bez pauze. Jedino to mi je od tehnologije sada prihvatljivo. Dobar je i kao mjerač koraka koji me upozori da trebam napraviti barem 6.000 koraka dnevno. U posljednje vrijeme najčešće me pita: Gospođo, da li ste živi?!, jer ne hodam, ne zato što ne želim, nego zato što nemam vremena, jer me moji časovi i časovi moje djece predugo zadržavaju u kući. Ove godine smjenu godišnjih doba gledala sam samo kroz prozor dnevne sobe jer je tu bila moja učionica, a na tom prozoru imam i rešetke! Osjećala sam se kao u zatvoru – zatvoru uma, tijela, kuće.
Uh, pola šest je, a ja nisam upisala časove. Kasnije ću, ima vremena.
A da, danas je negdje oko podne mobitel poludio i čulo se samo blink-blink. Zvonile su sve školske Viber grupe – kćerka i kolegice šalju poruku u kojoj je samo jedna riječ: Legla je! PLATA! Opšti praznik. Logično – svi živimo od plate.
Oko pet, po običaju u nedoba, iz Ministarstva javljaju da je petak neradni dan. Pardon, ne neradni, nego nenastavni dan. Dakle, ipak radni, a slobodni će biti subota i nedjelja. Kolega mi govori da je to uredu jer u petak svakako 70% djece ne bi došlo u školu, a roditelji bi to pravdali, pa bi bilo suludo proglasiti ga radnim danom. Svakako ih se pola odlučilo da još uvijek ne dolaze u školu, izjasnili su se da će raditi online.
Kapetaničin dnevnik, Zvjezdani datum 299 1442 284 115 2021
Jutros je divan dan. Sva moja djeca otišla su u svoje škole i pijem kafu sama sa sobom, prvi put nakon x vremena. Tišina je blagoslov jer misli mogu da lutaju, pa otpustim jedne i saberem neke druge. Slušam radio – informacija je da će ove godine biti suspendovana eksperimentalna eksterna matura! Pa dobro ljudi, dokle? Ne može eksperiment deset godina! Ako je bio eksperiment, zašto nije prekinut? Meni je dosta eksperimenata. Na nama prosvjetnim radnicima stalno neko nešto eksperimentiše i svaki novi ministar vrti vodu na svoj mlin i ja se sve nadam da će doći neki muzičar/muzičarka, pa da pjevamo. Onaj što je bio sportista, a mislim da se nikada sportom nije bavio, uveo je skijanje, pa plivanje, pa planinarenje, pa ovo, pa ono... S njim su sve osnovne škole dobile opremu za skijanje, i tri muzičke škole, a to su naše pare bile, i šta je bilo na kraju? Pojeo vuk magarca i nikom ništa. Onda je bio eksperimentalni e-dnevnik i jednu godinu smo paralelno vodili i papirni i e-dnevnik i onda je eksperiment završen, pa sada imamo samo e-dnevnik, i ako slučajno nešto pogriješim – izgubim sate i sate da popravim tu grešku. Kolegice i kolege iz srednjih škola još uvijek su u ovom eksperimentu, pa jednom sedmično idu u škole i upisuju časove ručno u papirni. Jedne godine sam u jednom razredu ocjene četiri puta zaključivala – kolega S. me nazove i kaže: Sale, izgubile mi se ocjene. Sreća pa sam poslušala stariju sestru S. koja mi je (kada sam počinjala raditi, nekada u prošlom vijeku!) rekla da sve pišem na papir, u rokovnik, pa sam imala i izostanke i zabilješke i ocjene... Eksperiment! Koliko li je na nama bilo eksperimenata? O da, bila je i antikorupcija: dva časa antikorupcije koja smo morali uglaviti u časove odjeljenske zajednice. Pa onda eksperiment s online nastavom, doduše samo u nekim srednjim školama, i pokazalo se da je dobro što je proveden, za njih koji su to radili, a mi koji nismo – morali smo sve sami i ispočetka i niko nam ništa nije pomogao, nego smo sami nad sobom eksperimentisali. Jedan od eksperimenata su i timovi za podršku (za rad s djecom s poteškoćama u razvoju). Jedan tim za jednu općinu, pa na Novom Gradu tri osobe svake sedmice moraju obići četiri vrtića i pet osnovnih škola u pet dana! Kako neko to može stići? Mislim može, ali šta postigne time? Kako tri osobe mogu kvalitetno posjetiti tih devet famoznih ustanova na devet lokacija? Čista formalnost! Isto je bilo i prije dvije ili tri godine sa eksperimentom 100 +, kada su logopedi posjećivali škole – tri ili pet logopeda posjećivalo je škole i moj sin, koji je tada išao kod logopeda, prilikom svake posjete vidio je drugu osobu, i svaki put bi mi rekao da je opet ladio slovo l. Ovogodišnji eksperiment je čas od 30 minuta. Hajde dobro, prošle godine smo radili online po 45 minuta i to je bilo nekako taman, jer treba i meni i djeci da se prijavimo i pozdravimo, i 30 minuta nam ostane da radimo. Ove godine 30 minuta online je podnošljivo, ali s povratkom u učionice morali smo se vratiti na 45 minuta jer sada to izgleda ovako: uđeš u učionicu, uloguješ se na računar, uloguješ se na svoj mail, potražiš razred u kojem si, pozoveš u meet ove što su kod kuće, namjestiš kameru, ostane ti 15 minuta jer sve ovo traje, traje... Iskoristim ja i mali odmor, ali džaba. Za to vrijeme trebam djeci nešto reći o prezentaciji koju sam im poslala juče. I šta mi radimo? Ništa! Samo djeci šaljemo prezentacije – tako bar roditelji pričaju po kuloarima. Često djeci na početku nastave kažem: Dobro jutro, draga djeco, dobro jutro roditelji, nane, bake, tetke... svi koji nas pratite. Danas ćemo raditi to i to. Sada nas manje prate, a prošle godine bilo je raznih događaja: mačka koja se popne na računar, tata koji šapće... Trajanje časa 45 minuta do kraja školske godine trebalo bi biti normalna stvar, jer oni koji nisu u učionici prate putem kamere i ako ja pišem – pišu i oni. Trideset minuta više nema smisla, a onaj ko je namjeravao da prati čas – pratiće trajao on 30, 45 ili 160 minuta.
Kapetaničin dnevnik, Zvjezdani datum 309 1442 294 125 2021
Zvjezdana flota sretno plovi. Reforma obrazovanja je svjetlosnim godinama udaljena od nas (isto kao i Klingonci!). Iz Ministarstva nema ništa novo! Dobro smo prošli – ove sedmice nema online stručne edukacije i obrazovanja za nastavnike. Kako se nastava vratila u učionice, tako je prestala i ta edukacija. Valjda su shvatili da u vrijeme pandemije mogu zaraditi nešto para na famoznoj edukaciji putem ZOOM aplikacije, ali te edukacije su uvijek bile nekako u nedoba – od 15:00 do 17:00 sati jer u Ministarstvu ljudi rade do 17:00 i ne misle na nas obične smrtnike koji, iako je nastava skraćena, radimo do 18:00 ili 19:00 sati jer druga smjena počinje u 14:00 sati, a neko ima i sedam časova. Eksperimentalne edukacije bile su skoro uvijek od 15:00 do 17:00 sati i skoro uvijek srijedom ili četvrtkom i sa stručnjacima! Bilo je tu zaista ljudi koje je vrijedilo čuti, ali i ljudi za koje nikada nisam čula! Hvala Googleu i Facebooku i Bilu Gejtsu... S njima sam saznala da neki od naših predavača nemaju dana iskustva u nastavi! Neki su pak ove godine počeli da rade, drugi pripravnici!
Hajde eto da i preko toga pređem, ali zašto tokom nastave, a ne u januaru, junu ili augustu, kada imamo manje posla? Tada je raspust i imamo mi i tada šta raditi, ali mnogo je manje obaveza, pa slažemo ormare, pijemo kafe, listamo sveske, podsjetnike da nije (ne daj Bože!) neko nešto zaboravio da upiše, pa i posvađamo se nekada ako se nismo posvađali tokom školske godine... Zašto tada nema edukacija?
U svakom slučaju – hoće mi nešto biti kada čujem riječ webinar. To je moderan način da ljudi uče nastavnike koji rade već 20 godina u školama kako da održe časove iz različitih predmeta, ali svi oni rade u laboratorijskim, dakle savršenim uslovima: 45 minuta, savršena učionica, savršena grupa đaka, savršen način... Sve to uspijeva samo teoretski jer nema radionica, igre uloga, nema debate, nema šta kad dijete zaspi, zaboravi svesku, kaže da mi je lijep lak na noktima, šta kad djetetu roditelji urade prezentaciju, ako znaju i imaju uslova... Znam da djeca znaju raditi prezentacije u Power Pointu, ali to traje satima i sama kao roditeljka troje djece školskog uzrasta nisam jednom uzela da im uradim to – žao mi i mene koja ih gledam i njih koji se muče! Djeca vole da rade prezentacije, ali ne žive svi u jednoj od najvrednijih opština u Sarajevu, ima djece koja žive u rubnim područjima i nemaju vrhunsku opremu ili roditelje koji mogu da im pomognu. Samo u učionici svi imaju iste mogućnosti, u online nastavi to nemaju jer nemaju svi isti internet, istu opremu, iste mogućnosti. Dakle, dosta je laboratorijskih uslova.
Ovo će neko možda shvatiti pogrešno, ali pazite: sada razrede dijelimo u grupe po pola razreda, kao da je razred lubenica. Izvolite, gospođo, koju polovinu želite? Pola vama, pola gospodinu iza vas! Mislim da je to čista glupost jer kod formiranja grupa nismo vodili računa o sposobnostima djece, a mogli smo ih podijeliti u skladu s njihovim mogućnostima. U metodici je jasno objašnjeno kako se prave ciljane grupe i na osnovu kojih parametara se biraju đaci. I to nije diskriminacija, nego prilagođavanje učenicima koji brže ili sporije napreduju, s tim da na kraju svi u skladu sa svojim mogućnostima usvoje određeno gradivo, a imaju i mogućnost vršnjačke podrške, neće ih biti sramota da nešto kažu, neće niko nikoga zvati štreber, a treba omogućiti i prelaske iz grupe u grupu. Dakle, kalibriram test i kalibriram skalu, pa jedna grupa radi sedam, a druga dva zadatka, u skladu s brzinom rada, i svi dobiju ocjenu iz znanja koje su stekli. Imala sam djevojčicu koja je odlična učenica, ali je dva mjeseca bila u bolnici i bilo joj je vrlo teško da stigne djecu iz razreda koja su daleko odmakla. A da nije tako, mogla sam je staviti u sporiju grupu, ponoviti s njom još jednom, jer bi vjerojatno bilo još njih kojima treba ponavljanje, i stigla bi sve gradivo bez problema. Ovako imamo dvije identične grupe i svi se patimo po sto puta sabirajući razlomke, po sto puta ponavljajući subjekat i predikat... Nekim učenicima je to jednostavno i dosadno, nekima treba još jedno dodatno pojašnjenje. Nadam se da će neko u septembru, ako ne daj Bože nastavimo po pandemijskim uslovima, poslušati struku i reći kako raditi. Dati TAČNA uputstva, a ne samo vruć krompir ubaciti nastavnicama u ruke. Roditelji moraju shvatiti da ovo nije diskriminacija, nego način rada u grupi – treba malo poslušati metodiku i neke stvari posložiti na drugačiji način, jer i inače djeca idu na dopunsku ili dodatnu nastavu, i to nije diskriminacija, nego mogućnost učenja prilagođena svakom djetetu.
Kapetaničin dnevnik, Zvjezdani datum 110 1442 305 304 2021
Hvala Bogu, došao je Bajram. Da nema ovih državnih, nacionalnih i narodnih praznika ne bih znala kako godina protiče. Prvo smo čekali 25. novembar, pa Novu godinu, pa 1. mart, pa Uskrs, 1. maj, pa Vaskrs, pa Bajram, i sada čekamo kraj školske godine. Školska 2020/21, godina protekla je u čekanju i eksperimentima. Drago mi je da je nekom palo na pamet da pomjeri nastavni kalendar i spoji četvrtak, petak i vikend, drago mi zbog ljudi koji slave Bajram, a i zbog mene – imam da ocijenim pismene vježbe iz tri razreda i tri zadatka objektivnog tipa. Ne znam zašto Ministarstvo nije stavilo van snage Pravilnik o provjeri znanja, jer imamo dovoljno ocjena, a svi smo na rubu snage, imamo sindrom pregorijevanja – pregorjeće nam sve lampice, dizne, osigurači... Neke valja i promijeniti. Optimista sam – danas ću završiti bar jedno od ovo dvoje.
Kasno je, idem spavati. Ispravila sam pismene iz jednog razreda i kontrolne iz jednog. Kontrolni, dok su na papiru, idu kao po loju, ali ovi koji su rađeni online – oči su mi ispale i baš mi je bilo teško. Ne mogu da im kreiram kvizove koji imaju samo odgovore da i ne, jer ako želimo da razvijamo kritičko mišljenje, ne mogu odgovori biti da ili ne, spoji parove i slično. Teško je to i napraviti, a nekada nemoguće uraditi, a na kraju opet sve treba pregledati pješke. Evo primjera: stavim pitanje odredi vrstu riječi – kuća i ponudim odgovore imenica, IMENICA, Imenica, a dijete mi dogovori „ imenic“, što je tačno, jer dva prazna mjesta na početku i nedostajuće „a“ na kraju je tipfeler, pravim ih i ja jer imam star računar, pa j jednom izađe kao jedno, a drugi put kao sedam slova, ali moj program to ne priznaje kao tačan odgovor.
Sad će neko ko čita reći: Hajde, šta ti fali, napraviš jednom – koristiš više puta, ali daj Bože da mi nikada više ne zatreba, ne mogu više online, umorna sam od online, kombinovano, jedni u školi – drugi kod kuće, od prezentacija (prebrojaću jednom koliko sam ih napravila), skeniranja, slanja... UMORNA SAM od online nastave i načina rada gdje je sve na leđima nastavnika. Divim se kolegicama koje se trude i prave nove sadržaje u poznatim i nepoznatim aplikacijama i to objavljuju na nastavničkim grupama, ali ja sam pregorjela, a vidim da nisam sama – sve je manje komentara na ono što pojedinke rade i ne znam odakle ljudi izvlače energiju da naprave još neka čuda... Ja sam umorna!
Kapetaničin dnevnik, Zvjezdani datum 210 1442 274 015 2021
Ostala su mi još samo dva razreda pismenih i dva testa, i ako nastavim ovim tempom, završiću do Nove godine. Šalim se, danas ću biti vrednija, a i djeca idu u kino, pa kod S. na spavanje, i nadam se da ću imati inspiraciju da radim i ako ne bude lijepo vrijeme, jer ako bude lijepo – odoh da hodam, noge to moraju, a i bole me leđa od sjedenja, boli me... dio za sjedenje.
Ima dana kada stavim laptop na komodu i držim čas stojeći. Ali, pored svih fizičkih problema koje ćemo imati nakon pandemije i online nastave, nikada niko nije obratio pažnju na psihičke probleme: djeca se žale da ne mogu da sjede, da im je dosadilo, ne uključuju kamere i vjerujem da leže u krevetu i slušaju šta pričam, ako slušaju, ako me nisu mjutali. Znam (iz različitih provjerenih izvora) da je mnogo učenika potražilo psihološku pomoć u posljednjih par mjeseci – neki roditelji to kriju, a neki i ne, ali treba utvrditi samo broj djece kojoj je trebala pomoć psihologa! Jedan od ozbiljnih problema sigurno je gubitak radnih navika, jer smo ih svi izgubili, i djeca i odrasli. Ranije sam ja, na primjer, ustajala, pila kafu, tuširala se, šminkala, izlazila iz kuće i išla na posao, a sada ustanem, popijem kafu i idem pred računar, u pidžami, presvučem samo gornji dio. Na početku pandemije trudila sam se da svaki dan promijenim majicu (pred kraj se ni to nisam trudila, po dva dana sam bila na meetu u istoj majici) i kao u šali govorila da nam iz Galaktičkog štaba trebaju dostaviti nove majice na kojima će pisati: ponedjeljak, utorak, srijeda... a za kolegice koje predaju strane jezike isto to, ali na tim stranim jezicima koje predaju. Oni koji me nisu shvatili blijedo su me gledali. Poslije sam se uvjerila vlastitim očima da ih i nakon godinu dana online rada više od pola (iz raznih razloga) ne uključuje kameru. Šta ćeš, može im se, a istu platu dobijamo. Sigurna sam da tako i djeca. Pitam ih ponekad koliko ih je u pidžami, koji piju čaj ili doručkuju, i bude raznih odgovora. Sasvim smo izbačeni iz kolotečine u kojoj smo bili godinama, nemamo više rutinu, nestala je! Prijateljica mi kaže da joj je sin pao nagodinu u srednjoj školi. Pitam kako je pao nagodinu ako je prošle školske godine bilo dovoljno samo da se prijavi i kaže: Dobro jutro. Kaže da ga svako jutro probude i da mu tata uključi računar jer on nema volje. Pitam na kraju zašto tata nije sjedio ispred računara. Te radne navike koje smo izgubili teško ćemo ponovo steći jer djeca sada ne mogu da sjede na času pola sata, kao nastavnica moram biti iznimno interesantna da bih držala njihovu pažnju. Vidim na nekim časovima da pojedinci stalno nešto čačkaju i tipkaju ispod klupe. Moraju biti online, to je jače od njih, propustit će neki nivo na igrici ili je neko iz onog dijela razreda koji je ostao kući nešto objavio... Slutim da roditelji ne znaju da postoji aplikacija family link putem koje im mogu ograničiti pristup internetu barem dok su u školi, jer ne moraju stalno biti online. Nisu rođeni s telefonom u rukama. Ako se plaše da će im se nešto loše desiti, pa da ih moraju zvati – neće, a ako bude zemljotres ili škola gori – čuće na vrijeme, a i mi smo sposobni da djecu spasimo. Taj family link omogućava da djetetu ograničite internet barem kada je u školi.
Zvjezdani datum 210 1442 274 015 2021
Optimistično sam mislila da ću imati dovoljno vremena za sve ispravke. Precijenila sam se. U SAO Dječija soba nastao je kvar i plazma je procurila kroz generator. Izgubila sam skoro četiri sata čisteći sobu i bacajući igračke, papire i razne gluposti koje oni kao hrčci skupljaju. Posada D., L. i N. nije bila entuzijastična na početku, a pri kraju su bivali sve gori i pod prijetnjom kazne zatvora i oduzimanja osnovnih internetskih prava pomogli su mi da dovedem stvari u red. Sutra ću ispravljati zadatke, idem da pogledam neki film. Zaslužila sam.
[1] Tri kalendara: islamski, pravoslavni i zvanični
[2] Pošto predajem dva predmeta, brodovi simbolično imaju imena po književnicima: Musa Ćazim Ćatić, Isak Samokovlija i Zija Dizdarević, filozofima: Emanuel Kant, Džudit Batler (filozofkinja poststruktulistkinja), Karol Pejtmen (politologinja) i Lajonel Belindžer (komunikolog). A Sizif – njega svi znate!
