Azur je učenik završnog razreda Mješovite mašinske škole u Tuzli – smjer autodijagnostičar, a posljednje dvije godine proveo je radeći na praksi u Audi servisu u Tuzli, u kojem će uskoro biti uposlenik. Visina plate mu za početak nije bitna. Želim raditi pa kako god bude, priznao je.
Mogao bi nastaviti školovanje – još jedan razred u srednjoj pa studij – ali neće jer ne voli toliko školu da bi zbog nje izgubio šansu za posao.
Ovu mješovitu školu čine Mašinska tehnička i Mašinska stručna škola. Ima 18 odjeljenja u kojima je raspoređeno 350 učenika. Mašinska tehnička škola obrazuje tri vrste stručnih zvanja: mašinski tehničar za kompjutersko projektovanje, mašinski tehničar/operator za CNC mašine i mašinski tehničar energetike. Mašinska stručna škola obrazuje zavarivače, automehaničare, dijagnostičare, instalatere centralnog grijanja, plinske vodoinstalatere, metalostrugare, bravare.
Azura je otac odveo u školu s namjerom da izuči zanat kako bi poslije mogao zarađivati za život, a njegove profesore zamolio da se postaraju da zaista tako i bude.
Jednostavno, kad vas nešto zanima, nisu vam bitne mane tog posla, radit ćete to zato što volite, kaže Azur dok sjedimo u radionici gdje je tokom svog školovanja radio praktičnu nastavu, okruženi pokvarenim i ispravnim motorima na kojima učenici vježbaju zanat. Fascinira ga popravljanje automobila i oporavljanje motora. Pitam ga je li samo posao razlog zašto neće dalje u školu, a on kaže da rijetko ko u školi hoće raditi kvalitetno, te da bi i on mogao predavati kao neki pa mu je preče ići u firmu da što više nauči. Kad upije posao moći će birati: ili ostati ili biti sam svoj gazda ili otići u Njemačku. On može i jedno i drugo i treće jer ga zanima posao koji radi, nije mu dosadno ni mrsko raditi.
U radionici su civilna odijela na čiviluku. Učenici su obukli radne mantile i vježbaju. Motori i alat poredani su duž prostorije. Djeca vježbaju šarafanje. Tako tepaju automehaničarskom poslu. U susjednoj prostoriji zavarivači prave lijevak za đubrenje, po narudžbi nekog privrednika koji neće platiti u kešu nego u materijalu. A materijala fali kao, uostalom, u svakoj državnoj školi.
Osim što su ga podržavali dok se pripremao za razna takmičenja, svog budućeg uposlenika su u Audi servisu naučili da oporavlja savremene motore, iako su mnogo drugačiji od starih na kojima on i njegove kolege vježbaju u školi. No, svaki motor je u principu isti, samo može biti savremeniji i s novim performansama, lekcija je koju je naučio od svog profesora praktične nastave Hure, svojevrsnog mentora.
Doktor za motore
Dragan Hura je doktor za motore, u fiću je ugradio dizel motor, te ne štedi ni znanje ni ruke, pisale su tuzlanske novine u martu ratne 1993. godine. Naš sagovornik – profesor, kako ga učenici zovu – u školi je počeo raditi prije osam godina na insistiranje tadašnjeg direktora. Došao je on tada u njegov servis da popravi auto i ponudio mu opciju da izvodi praktičnu nastavu za učenike.
Djeci pokazuje ono što će im trebati, što se događa kod njega u servisu.
U saradnji s nastavnicima i direktorom, iz Nastavnog plana i programa izbacujem stare stvari, a ubacujem nove od kojih će djeca imati koristi, kaže Dragan, objašnjavajući da je plan i program zastario, da djeca vježbaju na primjerima filtera zraka starih fića, a da se ne spominju npr. servo volan, ABS, zupčasti ležajevi... Ništa.
Profesor djeci donosi dijelove s novijih automobila iz svog servisa, kupuje ih na autootpadu, vjerujući da tako može napraviti bajpas između vježbanja na karburatorima i onoga što će sutra na tržištu tražiti mušterije. Osim što vježba s budućim automehaničarima i autodijagnostičarima, montažerima centralnog grijanja i vodoinstalaterima, on radi i s učenicima zavarivačima, kao i s mašin-bravarima i metalostrugarima. Kad ih ima.
Meni je davno direktor nudio da napravim neki plan i program, ali ne znam kako da to uradim. Pratio sam šta rade u Srbiji, pa mogu dosta toga prilagoditi našoj školi. Tamošnje knjige i knjige koje koriste naša djeca su kao nebo i zemlja, govori Hura, potkrepljujući to činjenicom da je prema planu i programu predviđeno da djeca-bravari cijelu godinu turpijaju. To je previše. Šta će turpijati toliko? Neće valjda zrak turpijati?, komentira.
Za svog rada se igrao mašinstvom i s djecom inovirao, a gdje god je vidio knjigu koja bi mogla biti korisna, on ju je kupio. Neki njihovi radovi završavali su na takmičenjima. Bagi, naprimjer, koji su napravili svojim rukama, su, uz dopuštenje načelnika i uz pratnju policijske patrole, provozali tuzlanskim ulicama. Priča nam, moleći pritom zavarivače da manje lupaju, da su svi zajedno na praksi izradili i jednog robota, pa su s njim bili na televiziji, a robot je, na opšte zaprepaštenje, točio vodu u čašu. Radili su i neke dizalice koje mogu prodati bilo kojem autoservisu.
Zaposlio ih bog zna koliko
Osim što radi s djecom kako radi, Hura se trudi da ih u što većem broju zapošljava u tuzlanskim servisima kod majstora koje dobro poznaje i koji u njega imaju povjerenje.
Zaposlio sam ih bog zna koliko. Neki su ostali, neki odustali. Ima ih koji kasnije otvore svoje servise ili odu u Njemačku, objašnjava odgovarajući na pitanje šta mu je konačni cilj u radu s djecom. Meni je drago kada mogu samostalno otvoriti haubu jer tada imaju hljeb u svojim rukama. Veli to s dragošću, spominjući Damira koji je radio u njegovom servisu i koji je zatvorio radnju pa sad ode u Njemačku.
Gazde odu kod roditelja da razgovaraju o poslu za njihovog sina. Djeca kad se zaposle, obično krenu od samog dna, od šarafanja, što je normalno. Kad dovedem djecu ja stojim iza njih. Nek se ljuti ko hoće, ali ja ne mogu nekome preporučiti učenika koji na vježbama nije bio dobar, nastavio je Hura priznavši da je on sve sam naučio i da, za razliku od drugih, dijeli znanje. Svjestan je da živimo u zemlji u kojoj mnogi ne brinu o odnosu između školstva i tržišta rada, o omladini, te svojim učenicima savjetuje da, ako im se nešto ne sviđa kod budućih poslodavaca – plata, odnos, posao – neka to lijepo ispričaju, pa odu, ali da ne zatvaraju guzicom vrata nigdje.
Prilikom posjete njegovom servisu u naselju Soline, majstori su mijenjali lafete na nekom BMW-u. Jedan od njih se na sav glas protivi odlascima preko granice. Nema ići u Njemačku! Neću ja valjda sam podizati ovu državu, govorio je. On ne bi otišao i kad bi imao priliku. Glasno propagira ostanak. Nada se da će i u ovoj zemlji jedno jutro osvanuti berićet, pa će svi imati dovoljno posla, te da će poslovi biti pošteno plaćeni.
Djeca rade dobro, obiđu vrhunske servise, nauče posao i odu dalje. Kroz moj servis je prošlo mnogo učenika, ali se nijedan nije zadržao, kaže i daje riječ mlađem kolegi s kojim vodi praktičnu nastavu.
Kolega Jasmin Mrkaljević mlađi je za cijelu jednu generaciju. Išao je u razred sa sinom profesora Hure. Njegov otac je također završio ovu školu. Kaže da razumije zašto učenicima i roditeljima više nisu u interesu ova i slična zanimanja. Nema više industrije. I ovo učenika što nešto zna raditi uglavnom nađe posla. Drugima je teško. Sve se svelo na to da odškoluješ kadar da bi otišao vani. Proizvodimo radnu snagu Njemačkoj. Taman kad treba da imamo hajra od učenika – on ode. Nije to dobro, priča nam Mrkaljević i dodaje da mu u školu dolaze djeca koja ne znaju ni tablicu množenja. Traži tome razloge govoreći da roditelji nemaju povjerenja u državu, pa djecu upućuju u život tako što ih tetoše kroz osnovnu školu, pa im kupuju diplome, pa posao, pa onda za njih ganjaju poslove u Njemačkoj, ali ih donekle razumije jer svi misle da se u ovim poslovima pati, pa niko od roditelja neće da mu se dijete muči. Tvrdi da to nije tako, te da djeca odavde mogu otići na dobre poslove, a i nastaviti školovanje.
Ističe kako mu ne treba budžet, samo da ga puste da radi kako misli da treba. Njegova ideja je da učenicima, osim diplome, daje praktično znanje, jer kad znaju zamijeniti ulje, filtere i gume, mogu zaraditi za sebe i porodicu. Mrkaljević priča da su prije desetak-petnaest godina tu bila dva odjeljenja tehničkih usmjerenja sa trideset učenika i desetak odjeljenja na zanatima. Svjestan je trenutnog stanja, tehnička i mašinska zanimanja zanemarena su i u rudarskom gradu kakav je Tuzla. Mnogi više neće djecu upisati za metalostrugara ili zavarivača, iako se, naprimjer, zavarivačima nudi mnogo nakon završetka školovanja jer, zahvaljujući saradnji s Institutom za zavarivanje, imaju priliku naći dobar posao.
Petorica zavarivača su ove godine otišla u TTU Energetik. Već su na probnom radu. Tako nam kažu u školi koja svake godine raspiše konkurs za upis učenika na svaki od postojećih smjerova jer imaju kapacitete i resurse da izvode nastavu, a Grad Tuzla čak za neka zanimanja daje učenicima stipendije.
Ukupno je 135 učenika raspoređeno po privrednim subjektima, od termoelektrane, raznih instituta, do nekih lokalnih servisa.
Zanimanja koja se steknu u mašinskoj školi tražena su na tržištu, priča nam direktor škole Emir Teskeredžić, kojem je vizija bila da opremi školu na jednom većem nivou, od IT opreme do onih materijala koji su potrebni na praktičnoj nastavi, s priborom i alatima koje učenik treba.
Potpisali smo i ugovor s Institutom za zavarivanje koji je smješten u školi. U njemu učenici drugog i trećeg razreda imaju praktičnu nastavu, te dvije godine rade oko 600 nastavnih sati. Nakon završetka prakse od Instituta dobiju atest za zavarivanje i spremni su za tržište rada. Time se povećava interes privrednih subjekata jer oni dobivaju spremnog radnika, kaže direktor Teskeredžić.
Bio je nekad mašin-bravar
Tragom priče o učenicima koji odlaze na poslove u servise u Tuzli, došli smo u Inter Auto. Nekoliko moderno opremljenih hala je na jednom mjestu. U njima radnici poliraju i lakiraju auta, popravljaju motore, rade velike i male servise.
Tarik, bivši učenik profesora Hure, na elektromagnetnoj brusilici ravna glavu golfovog motora i čeka svoj red da ode na pauzu za ručak. Njemu je već sve poznato: tri godine je na poslu, zna svoja zaduženja i radi. S njim su dvojica kolega. Friško su završili školu i na probnom su radu. Uglas govore da ne pitaju kolika je plata i kad će imati slobodan dan. Rade osam do deset sati dnevno (i subotom). Slušaju kako im se kaže i čekaju bolje godine kad će otići u Njemačku ili biti sami svoje gazde.
Bio je nekad mašin-bravar. Postojao je. On je popravljao one tamo velike mašine, govori Dragan, pokazujući na džinovske strojeve u radionici, na šta kolega Muharem, gazda servisa u koji smo došli, dodaje da nema tih majstora više, izumrli su.
Čim nas je vidio, Muharem je upitao imaju li u školi tokara. A tokara nema već godinama. Niko više neće da uči za tokara iako je to birvaktile bilo među traženijim zanimanjima, kako pričaju naši sagovornici. Kaže Muharem da je jedne godine otišao u mašinsku. Bilo je to, veli, nekad nakon rata. Htio je zaposliti nekoliko tokara. Imao sam posao za njih, ali kad su mi rekli da ih nema, da više niko ne uči za tokare, ja sam se za glavu uhvatio.
E nek uče za kompjutere, dodaje rezignirano.
Muharem priča da više nema majstora, da ih niko ne školuje, a da njemu u servisu trebaju tri godine da automehaničara nauči poslu i deset da tokara nauči pošteno raditi.
Gazda je krenuo od samog dna, od šarafanja, učio je posao gdje god je stigao, pa sad kaže da bi bilo dobro da funkcioneri ohrabre privrednike, da ih stimulišu kako bi što više učenika i mladih zapošljavali, a tako i svoje poslove širili. No, država hoće samo pare. Ljut je i na državu kojoj nije u interesu da poveže školstvo s tržištem rada, pa kaže da je trebalo odmah iza rata iskrčiti livadu i odvesti strance da otvaraju firme i započinju poslove jer tužno je gdje ova djeca ostaju.
Došao mi jednom inspektor sa sondom da kaže kako treba na dimnjak postavit' nekakav filter, a ja ga uputim na elektranu koja, srećom, to jutro fuklja, pa kažem: smiješ li tamo na onaj dimnjak otići s tim uređajem?
Nakon ovog razgovora u radionici odveo nas je na kafu, a učenicima dobacio: momci, šef vam je tu, nemojte sjediti.
Kroz viku radnika i buku motora, glas razuma se dovikuje s nama pitajući da li bi bilo majstora ako bi gazda odriješio kesu i dao bolje plate? Ako bi smanjio dobit kako bi uposlenicima omogućio da napreduju? Da li bi bilo majstora kad bi gazda uposlio više ljudi kako svi zajedno ne bi radili preko osam sati? Možda bi tad imali i subotu slobodnu? Koliko je obrazovanje u službi kapitalizmu, a koliko čovječanstvu? Nije li to, kako reče jedan radnik, kristalno jasno? Ili je opet kriva država jer ne radi ništa? Zamrla joj je industrija i ekonomija, pa samim tim i mašin-bravari. Sve više uvozimo robu, a izvozimo ljude, i nikako da proizvodimo. Kome rađamo i školujemo djecu? Nama ili Njemačkoj? Je li pukla pupčana vrpca između zdravog razuma i ovog svijeta?
