Udžbenici još uvijek imaju centralnu ulogu u procesu učenja i podučavanja u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini. Obrazovanje u BiH je sadržajno usmjereno i udžbenici zapravo predstavljaju operacionalizaciju nastavnih planova i programa, tj. sadrže sve ono što bi učenici trebali usvojiti, a istovremeno su i sredstvo za postizanje odgojno-obrazovnih ciljeva utvrđenih nastavnim planom i programom.
Istraživanje je provedeno u toku školske 2015/2016. godine. Analizirano je 68 udžbenika (ukupno 2668 lekcija) nacionalne grupe predmeta od petog do devetog razreda koji se koriste za realizaciju nastave za sva tri nastavna plana i programa na području cijele BiH (Federacija BiH, Republika Srpska, Brčko Distrikt). Udžbenici su izabrani na osnovu zvaničnih spiskova nadležnih institucija, ministarstava i zavoda, za tu školsku godinu.
Analizu sadržaja udžbenika su proveli timovi stručnjaka i stručnjakinja za pojedinačne predmete[1] – maternji jezik i književnost (bosanski/hrvatski/srpski), historija/povijest/istorija, geografija/zemljopis i vjeronauk (islamski, katolički, pravoslavni).
Rezultati Istraživanja su pokazali da se u novim udžbenicima koji su u posljednjih deset godina proizvedeni nije materijalizovala nikakva suštinska promjena u konceptu i pristupu obrazovanju. U njima se ne afirmišu vrijednosti demokratskog društva, aktivno građanstvo i socijalna uključenost, niti se u dovoljnoj mjeri potiče razvoj kritičkog mišljenja, kreativnost i aktivno učenje.
Izostanak sadržaja koji govore o univerzalnim vrijednostima implicira da afirmacija univerzalnih ljudskih vrijednosti kao što je sloboda, saradnja, odgovornost, ravnopravnost nije uzeta kao polazna pozicija i cilj autora i autorica udžbenika.
Istovremeno, sadržaji udžbenika impliciraju određeni vrijednosni sistem koji se oslanja na sociocentrički način mišljenja koji je baziran na tradiciji i konformizmu, pri čemu se učenicima, nerijetko, imputiraju mišljenja i stavovi čime se onemogućava kritičko promišljanje.
Gradivo, naročito ono koje obrađuje nacionalnu geografiju i nacionalnu historiju te jezik i književnost, u udžbenicima se prezentira tako što se sadržaji politiziraju i ideologiziraju te se podržavaju oni narativi koji potiču nejednakost, separatizam, neprijateljstvo i gdje se različitost vidi kao problem.
Pristup prezentaciji sadržaja u kojem je dominantna nacionalna perspektiva i gdje je primat na kolektivno u odnosu na individualno dovodi do toga da se “njeguje“ strah od drugog i nerazumijevanje drugog.
Istovremeno, na globalne pojave se gleda iz eurocentrične perspektive u kojoj je Evropa “kulturno, industrijsko i civilizacijsko središte svijeta“, a teme kao što su kolonizacija, raspodjela dobara i prirodnih resursa, siromaštvo ili migracije stanovništva rijetko se problematiziraju i kontekstualiziraju.
U udžbenicima također prevladava konzervativni svjetonazor u kojem je naglasak stavljen na dužnosti i poštovanje hijerarhije, a ne na slobodu izbora i ličnu odgovornost. Sugeriše se prihvatanje tradicionalnih i stereotipnih rodnih uloga, i ne propituju se teme kao što su patrijarhat, nasilje ili represija.
Zaključci se donose na osnovu malog i prigodnog uzorka, ne sagledava se cjelina niti se ispituju svi aspekti određenog događaja ili pojave, što dovodi do nepotpunog razumijevanja, nekritičkog promišljanja i neafirmisanja univerzalnih vrijednosti.
Većina sadržaja udžbenika je bazirana na faktografiji i usmjerena na prenošenje informacija bez ozbiljne namjere da se učenici i učenice uključe i budu aktivni u procesu učenja. Također, udžbenici ne nastoje osposobiti učenike da jasno identificiraju problem/postave hipotezu, da daju rješenja problema i procijene njegovu valjanost. Cilj koji se tako ostvaruje jeste reprodukcija, a ne konstrukcija znanja i vještina.
Integralno elektronsko izdanje možete preuzeti u našoj rubrici Lektira narodu.
[1] Adisa Marshall, Fahrudin Bićo, Narcis Hadžiabdić, Edin Radušić, Melisa Forić, Saša Buljević, Adila Salibašić, Damir Šabotić, Nenad Veličković, Namir Ibrahimović, Zlatiborka Popov Momčinović i Zurijeta Smajić.
