Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke (FMON) raspisalo konkurs za učenike osnovnih i srednjih škola Budućnost kakvu želim u Bosni i Hercegovini – jedan krov za sve nas. Naslov je u skladu s Programom podrške procesu i programima ujedinjenja odgojno-obrazovnih ustanova koje funkcioniraju kao dvije škole pod jednim krovom.
Kompliciran naziv teme, kompliciran naziv programa. Šta treba đak napisati kada otvori prazan list papira? Šta treba nastavnik reći učenicima da pišu kad mu direktorica proslijedi e-mail federalnog ministarstva? Dragi đaci, u BiH postoje škole kao što je vaša, četiri su zida, jedan je krov, dva su ulaza. Vrlo je važna nacionalnost djece (ili njihovih roditelja) u odabiru ulaza u školu... I tu stajem. Umjesto učenika pišem ja. Znam da ne ispunjavam uvjete konkursa (nisam ni osnovac ni srednjoškolac), ali je lakše pisati, nego objašnjavati.
Budućnost kakvu želim u Bosni i Hercegovini umnogome se oslanja na obrazovanje, škole i krovove. U nekoj budućoj državi ne želim da učenici pišu o problemu koji ne bi trebao postojati – Odluka Suda je jasna – dvije škole pod jednim krovom ne smiju postojati. Koja je svrha trošenja učeničkog i školskog vremena na pisanje o problemu koji zvanično ne postoji, osim ako nije prodaja magle da neka stručna tijela u FMON-u nešto rade?
U budućoj BiH želim da se govori o lošim stranama obrazovnog sistema – jedna od njih je i naglašavanje jednog (dvije škole pod jednim krovom) da se ne bi govorilo o drugim, mnogo važnijim problemima: nastavnim planovima i programima, ciljevima i ishodima učenja, udžbenicima, recenzentima, edukaciji nastavnika, nastavničkim fakultetima, konkursima za prijem uposlenika, informatizacijama škola i uvođenjem savremenijih nastavnih metoda, učestvovanjem na međunarodnim provjerama znanja učenika osnovnih i srednjih škola...
U budućoj BiH volio da se učenici ne dosađuju u školi, da se jednaka pažnja posveti svakom dječijem talentu, umijeću i znanju. Da nastavnici u zbornicama svoje vrijeme troše na razgovor o tome kako poboljšati nastavu i nastavne metode, da preporuče tek objavljenju knjigu o školskoj praksi koju je napisao neko od naših kolega, a ne prepričavaju sadržaje televizijskih serija i takmičenja pjevača amatera. U toj nekoj dalekoj BiH drago bi mi bilo da svaka škola ima bogate biblioteke i čitaonice koje će biti centralni dio svake škole gdje će i učenici i nastavnici zajedno učiti.
Ispod tog jednog krova za sve nas ne bi bilo važno nose li učenici kecelju ili ne, kakvu frizuru imaju i jesu li im roditelji dozvolili piercing (što je sada omiljena tema zborničkih sijela) i ne bi se učenicima kao jedini izbor predmeta nudila Vjeronauka ili Društvo/kultura/religija. Ispod tog jednog krova učenički stavovi i mišljenja bi se cijenili i poticali, a na sjekli u korijenu i obilježavali kao kršenje discipline.
U budućoj školi nikad se ne bi desilo da učenici pišu o problemu koji je Sud već riješio niti bi konkurs raspisivala tijela koja je Sud proglasio neustavnim.
