ŠKOLEGIJUM: Već dugo se razgovara o krizi koja potresa obrazovanje, a sada imamo i podatak iz međunarodnih istraživanja koja su vodile Svjetska banka, OECD i još neke organizacije da 50% djece širom svijeta ne zna razlikovati činjenice od mišljenja. Kako je došlo do toga, jesmo li u stanju prepoznati u kojem smo momentu pogriješili i kada su stvari krenule naopako?
Standardizirana testiranja koja mjere da li đaci znaju razliku između činjenice i mišljenja predstavljaju novinu. Zbog toga nam je teško izmjeriti da li se u posljednjih nekoliko godina desila promjena u načinu na koji đaci usvajaju ovu vještinu, a kamoli jasno utvrditi u kojem je momentu uopšte nastao ovaj problem. Ono u šta smo sigurni je to da se priroda medija promijenila na način da danas imamo višestruke izvore informacija, da svi možemo na neki način obavljati autorski ili izdavački posao, ali i da su se naše komunikacijske navike promijenile. Stoga je danas, više nego ikada prije, potrebno da, nakon što pročitamo neku informaciju, procijenimo kvalitet i validnost njenih izvora, interpretiramo njenu moguću višeznačnost, provjerimo da li je informacija objektivna, razlučimo da li se radi o činjenici ili nečijem stavu i, u krajnjoj liniji, izgradimo znanje o njoj.
ŠKOLEGIJUM: Kakva je geografska rasprostranjenost ovih 50% djece koja ne znaju razliku između činjenica i mišljenja?
Postoje ogromne varijacije među zemljama članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Djeca u Koreji su 2018. godine tačno odgovarala na ovakva pitanja u PISA testu u oko 25% slučajeva, dok je taj broj u SAD-u oko 70%. Na grafikonu su predstavljene informacije koje smo dobili u izvještaju PISA in Focus pod nazivom Da li petnaestogodišnjaci znaju šta su lažne vijesti i dezinformacije?
Grafikon 3: Razlikovanje činjenica od mišljenja i pristup obrazovanju na temu prepoznavanja neobjektivnih informacija u obrazovanju
ŠKOLEGIJUM: Koje su preporuke za prevazilaženje ovog problema?
PISA testiranje iz 2018. godine pokazalo je da su đaci uspješniji u razlikovanju činjenica od mišljenja ako su dio obrazovnog sistema koji ih uči kako prepoznati informacije koje nisu objektivne. Isto tako, đaci koji u svojim domovima imaju pristup digitalnim medijima bili su uspješniji u ovom zadatku, bez obzira na bruto domaći proizvod zemlje u kojoj žive. Prva korelacija upućuje na činjenicu da škole mogu pomoći đacima u poboljšanju njihove digitalne čitalačke pismenosti tako što će ih podučavati osnovama digitalne pismenosti kako bi bili u stanju razviti vještine samostalnih i naprednih metoda čitanja, kao što su sposobnost razlučivanja dvosmislenosti, triangulacija i utvrđivanje tačke gledišta. Druga nas korelacija podsjeća da je digitalna pismenost jedna od važnih digitalnih vještina, pa je to što ćemo obezbijediti optimalan pristup i pravilnu upotrebu digitalne tehnologije u učionici ključno u razvoju pismenosti u digitalnom svijetu. Ako želimo da se desi bilo kakva promjena u načinu predavanja, učenja ili testiranja u cjelokupnom obrazovnom sistemu, vlasti trebaju promovisati ove prakse kao javni interes.
ŠKOLEGIJUM: Kakvu ulogu igra nastavničko obrazovanje i da li postoje smjernice za njega? Možemo li razgovarati o jedinstvenom modelu obrazovanja za nastavnike s obzirom na to da u nekim sredinama samo najbolji đaci postaju nastavnici, dok se u drugim za prosvjetu odlučuju uglavnom oni koji su bili loši đaci?
Nastavničko obrazovanje jedan je od ključnih faktora u rješavanju ovog problema. Digitalna pismenost je prije svega digitalna vještina i trebali bismo krenuti od toga da digitalne vještine podignemo na veći nivo. Studija OECD TALIS iz 2018. godine pokazuje kako je u prosjeku tek 56% srednjoškolskog nastavnog kadra prošlo neku vrstu prethodne formalne edukacije o upotrebi informatičkih tehnologija u nastavi, dok je 61% njih navelo kako trenutno pohađaju takvu edukaciju. Ove se brojke razlikuju od zemlje do zemlje, a često i unutar granica iste države i u zavisnosti od uvjeta pojedinih škola (gradskih u odnosu na ruralne, privatnih u odnosu na državne ili u odnosu na procenat đaka čije porodice žive u nepovoljnim ekonomskim uvjetima). Uz pravilnu podršku i obrazovanje, nastavnici mogu raditi na poboljšanju vlastitih, ali i đačkih vještina digitalne pismenosti. No, bitno je napomenuti da plan i program mora biti prilagođen za to. U istraživanjima koja smo proveli za sljedeći izvještaj OECD-a Digital Education Outlook 2023 bavimo se načinima na koje vlasti mogu podržati razvijanje digitalne pismenosti za sve učesnike obrazovnog procesa, i do sada smo vidjeli da one najčešće rade upravo suprotno. Naime, postoji jako malo primjera gdje neka vlada promoviše i eksplicitno zahtijeva uključivanje informacijskih tehnologija u proces obrazovanja budućih, ali i iskusnih nastavnika. Razlog za to djelimično pronalazimo u činjenici da je nastavničko obrazovanje često van njihovih nadležnosti. Problem je i to što je upotreba digitalne tehnologije u učionici prvenstveno dijelom đačkog plana i programa, što onda od nastavnika iziskuje usvajanje informatičkih vještina, medijske pismenosti ili programiranja, naprimjer. To nas, međutim, dovodi u situaciju gdje pokušavamo postići digitalnu pismenost đaka na previše heterogenim principima. U rezultatima PISA testiranja iz 2018. godine petnaestogodišnjaci su naveli kako su imali ograničene prilike usvajanja vještina digitalne pismenosti tokom dosadašnjeg obrazovanja. Iako je 76% njih u prosjeku navelo da su naučili koje su posljedice objavljivanja informacija na društvenim mrežama, mnogo manji broj tih istih đaka naučio je kako odrediti da li je neki izvor informacija na internetu povjerljiv, na koji način uporediti internet-stranice i odlučiti koji je sadržaj odgovarajući za citiranje u školskim projektima, kako koristiti ključne termine u pretraživanju, kako znati da li je neka informacija subjektivna ili objektivna ili znati kada se radi o spamu ili phishingu. Na umu treba imati i da su ovi procenti mnogo manji u određenim zemljama.
ŠKOLEGIJUM: Mnogo se govori o individualiziranom pristupu u obrazovanju. Kako on treba izgledati u razredu?
Pa, istina je da kada razmišljamo o pametnoj upotrebi podataka i digitalne tehnologije u obrazovanju, prvo što nam pada na pamet jeste personalizacija procesa učenja. Pitamo se kako tehnologiju možemo upotrijebiti da učenje bude lično, granularno, prilagođenije i interaktivnije. U izvještaju 2021 Digital Education Outlook vidimo da već postoje interesantni modeli koji ujedinjuju ljudsku snagu i dobrobiti umjetne inteligencije u procesu personaliziranja obrazovanja. Mi taj proces smatramo jako sličnim funkcijama modernog automobila. Prvo se uz pomoć senzora prikupljaju podaci o vanjskim uvjetima, nakon toga se dijagnosticiraju rizici na i van ceste i na kraju se određuju odgovarajuće radnje koje vozač treba da poduzme, odnosno one koje bi se pokrenule ako je automobil samoupravljajući. Iako je obrazovni proces daleko od situacije u kojoj jedan razred može sam sebe podučavati, hibridni modeli, odnosno kombinacija ljudskog rada i umjetne tehnologije, u nastavi nam mogu pomoći da pratimo đake i prikupljamo podatke o njihovom okruženju, da dijagnosticiramo đake i predviđamo na koji način će se razvijati, i najzad da određujemo najprihvatljivije korake u procesu optimizacije obrazovanja. Ovakav se model donekle već primjenjuje. Adaptirani modeli učenja uspješni su u određivanju načina na koji đaci uče, dijagnosticiranju napretka, identificiranju vrste njihovih grešaka i prilagođavanju zadataka na osnovu tih informacija. Ovakvi nam algoritmi pružaju detaljan pregled situacije na svakom stadiju, dok nastavnici imaju uvid samo na makro nivou. Na isti način nam tehnologija može pomoći da optimiziramo učenje na nivou plana i programa, tako što ćemo individualno prilagoditi redoslijed prema kojem će đaci učiti o određenim temama. Ukratko, umjesto plana i programa za sve đake, dobit ćemo plan i program za svakog đaka. Ne treba dodatno naglašavati koliko bi to bilo korisno za obrazovanje djece sa posebnim potrebama ili poteškoćama u učenju, počev od dijagnoze pa do pomoćnih funkcija.
ŠKOLEGIJUM: Postoji li model inkluzivne nastave koji je uspješniji od ostalih i, ukoliko da, o kojoj se zemlji ili školi radi?
Inkluzija nije moja specijalnost. OECD-ov tim Snaga u različitosti napravio je analizu Mapa praksi i politika za inkluziju đaka sa posebnim obrazovnim potrebama. U njoj se porede različiti modeli obrazovanja za posebne potrebe (SEN) u različitim zemljama, te identificiraju dobre i loše strane utvrđivanja principa SEN obrazovanja kako na međunarodnom, tako i na državnom nivou, odnosno stepen decentraliziranja regulatornog okvira. Također se mogu pronaći podaci korisni za donošenje odluka o odabiru klasične ili škole sa specijalnim edukativnim sistemom, modelima ulaza, protoka i izlaza resursa, obrazovanja svih nastavnika na polju specijalnog obrazovanja, promovisanja profesionalnog usavršavanja i slično. Ono što je ova analiza pokazala jeste da zemlje članice OECD-a koriste jako različite načine uprave, šeme planiranja resursa, strategije za izgradnju kapaciteta i intervencije na nivou škola u svrhu pružanja podrške đacima koji pohađaju SEN program, kako u školi, tako i van nje. Svaki od ovih načina ima svoje prednosti i mane, koje treba pažljivo analizirati ako želimo skrojiti i primjenjivati modalitete inkluzivnog obrazovanja.
ŠKOLEGIJUM: Na koji način se trebaju planirati ulaganja u tehnologiju u odnosu na ulaganja u ljudske resurse?
Istina je da je jedan od naših najvažnijih zadataka pobrinuti se da tehnologija bude podređena ljudima. Da se vratimo na analogiju automobila: u njima imamo tehnologiju koja pomaže vozačima na način da se neke odluke automatiziraju ili posve prebacuju na tehnologiju u slučaju samoupravljajućih automobila, što je vjerovatno najsigurnija opcija. Trebamo se zapitati do koje mjere želimo automatizirati proces obrazovanja. Moramo pažljivo odlučiti na koji način uspostaviti ravnotežu između nastavnika i tehnologije i imati na umu da je učenje prije svega društven proces, zasnovan na međuljudskim odnosima. U izvještaju OECD-a iz 2021. godine naći ćete neke smjernice koje nam mogu pomoći u pronalaženju te ravnoteže. Jedna od osnovnih smjernica jeste da digitalna tehnologija mora imati ljudsku dimenziju i da se njeni sadržaji trebaju kreirati i organizirati imajući najprije nastavnike na umu. Kada ulažemo u nove tehnologije, moramo razumjeti kako ih organizirati, sa kojim ciljem i koji su tehnološki faktori koji će odrediti njihovu primjenu u obrazovnom sistemu. Moramo paziti i na tehnološku upotrebljivost jer rješenja koja dizajniramo moraju biti primjenjiva i u drugačijim kontekstima, povezana i integrisana u jednu vrstu ekosistema. I ljudski kadrovi trebaju slijediti ovaj princip i promovisati kulturu dobre upotrebe tehnologija. Hibridni sistemi mašina-ljudi nikada neće zamijeniti nastavnike, ali im mogu pomoći da osmisle nove načine kreiranja iskustva učenja, bilo kao mentori, treneri, tutori ili kolege. Zbog toga je potrebno praviti strateške planove koji se bave kako kratkoročnim, tako i dugoročnim dobrobitima. Vlade zemalja trebaju u ovome igrati ključnu ulogu, ne samo u finansiranju, nego i u promovisanju ovih praksi kao korisnih za cijelo društvo i u uspostavljanju uvjeta za inovaciju.
ŠKOLEGIJUM: U Bosni i Hercegovini oko 30% škola uopšte nema pristup internetu, dok 80% njih tokom zime 2023. godine možda neće imati grijanje. Na koji način možemo razgovarati o informatizaciji ili upotrebi digitalnih tehnologija u ovakvim uvjetima?
Nisam stručnjak u toj oblasti.
