U prethodnim tekstovima pisao sam o vlastitom iskustvu sa čitankama u nastavi. Nakon toga pitao sam svoje đake za mišljenje, a ovaj tekst baziran je na stavu jednog broja nastavnica jezika i književnosti iz Zeničko-dobojskog kantona o čitankama koje koriste. Dio odgovora dobio sam putem anonimne ankete podijeljene na Facebooku, dio je rezultat usmenih razgovora s kolegicama i kolegama, a dio je nastao na osnovu pojedinačne korespondencije.
Koje čitanke nastavnici i nastavnice u Zeničko-dobojskom kantonu najviše koriste?
U većini slučajeva (skoro 80%) to su čitanke Azre Verlašević i Vesne Alić izdavačkih kuća Nam Tuzla i Vrijeme Zenica. Tek poneko koristi čitanke Zejćira Hasića u izdanju Bosanske riječi iz Tuzle i Šejle/Jasminke Šehabović (Nam Tuzla). Ostale se, sudeći po odgovorima, uopće ne upotrebljavaju. Ovo je i razumljivo budući da je u julu 2020. godine Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona odobrilo čitanke samo jednog izdavača za svaki razred, čime su ostali diskriminisani (o čemu je Školegijum pisao ranije), a nastavnice nisu imale mogućnost izbora. No, moje malo istraživanje pokazalo je da su se neki ipak usudili ne raditi onako kako je Ministarstvo naredilo – nisu baš svi nastavnici u potpunosti ravnodušni povodom odluke Ministarstva, i žele dići svoj glas protiv nje.
Zašto baš te čitanke?
Odgovori su bili veoma raznovrsni: većina je rekla da je u pitanju odluka Ministarstva. Neki su naveli prednosti odabranih čitanki, koje se ogledaju u stručnosti, programskoj sadržajnosti, prilagođenosti uzrastu, slikovnoj potkrijepljenosti i slično. Zanimljivo je da se u jednom odgovoru navodi kako uz odabranu čitanku nastavnik posjeduje pripreme za časove?! Također, nekoliko nastavnica odgovorilo je da đaci već imaju te čitanke i nisu mogle same birati. Dakle, nastavnici i nastavnice uglavnom se povinuju onome što im se naredi, a samo rijetke skupe hrabrosti da iskažu svoj bunt. Također, s obzirom na ekonomsku situaciju u našoj državi, mnogi ne žele stvarati nove troškove roditeljima, pogotovo kad znaju da je Ministarstvo već otkupilo i podijelilo školama veliki broj čitanki odabranih autorica i izdavača, te ih đaci dobiju besplatno.
Ima li grešaka u tim čitankama?
Nastavnice su konstatovale da je mnogo pravopisnih i gramatičkih grešaka, nejasnih i predugačkih definicija, slovnih i štamparskih grešaka; da je pogrešan odabir odlomaka – zbog nemogućnosti korelacije sa drugim predmetima, naprimjer Dnevnik Ane Frank obrađuju u osmom razredu, dok nastavnu jedinicu iz historije o Drugom svjetskom ratu obrađuju tek u devetom razredu. Zanimljiv je odgovor da u ovim čitankama nedostaje kreativnosti, koju nastavnici moraju sami stvarati. Većina nastavnica navela je da greške postoje i da ih je mnogo, ali nisu se previše bavile konkretnim primjerima.
Kako prevazilaze greške i nedostatke u čitankama?
Nastavnice kažu da se samostalno pripremaju i ukazuju đacima na greške; zatim da se koriste internetom, dodatnom literaturom, ali i drugim čitankama, čak i onima koje se koriste u susjednim državama. Zanimljiv je odgovor jedne nastavnice u kojem kaže da se trudi sakriti nedostatke od đaka.
Jesu li se ikada pobunili protiv loših čitanki?
Većinom su odgovori bili odrični, ali je bilo i onih koji su na nekim mjestima (nije navedeno kojim) ukazivali na njih, ali nije bilo nikakvih promjena. Spomenuli su i socijalnu stranu našeg društva, koja je veoma loša i jednostavno ne dozvoljava da se bavimo temama poput loših udžbenika jer uvijek postoji nešto preče od toga.
Zaključak
Nastavnice i nastavnici uglavnom su svjesni nedostataka naših čitanki, naročito onih koje su prisiljeni koristiti, a imaju i veoma dobre ideje kako taj problem riješiti. Tako su neki rekli da bismo se trebali ugledati na susjede, pa nastojati praviti čitanke slične onim nedavno kreiranim u Hrvatskoj. Poboljšanje bi, po njihovom mišljenju, bilo i revidiranje postojećih čitanki i udžbenika, sa sažetim lekcijama i sadržajima prilagođenim različitim oblicima nastave. Spomenuli su i problem stilizovanih slova i pitanja za interpretaciju koja bi trebala biti usklađena sa uzrastom, a ilustracije bi trebale biti mnogo ljepše. Važno bi bilo uvesti sadržaje koji su u toku s vremenom kako đaci ne bi učili o nečemu što je zastarjelo. Veliki značaj pridali su međupredmetnoj korelaciji, koja nije prisutna u trenutnim udžbenicima.
Većina nije zadovoljna čitankama koje koriste, ali sam stekao utisak da jednostavno prelaze preko tog problema ne smatrajući ga velikim. U školama i na Facebook grupama često možemo čuti i pročitati izraze nezadovoljstva nastavnica koji se odnose na težak položaj prosvjetnih radnika i radnica, male plate, loše uslove rada i prevelike obaveze, ali teško je pronaći primjedbe koje se odnose na udžbeničku politiku, iako je to jedan od ključnih faktora uspješnog funkcionisanja bilo kojeg obrazovnog sistema.
Istini za volju, iskustva nastavnika su takva da se njihova riječ rijetko i slabo čuje, pa smatraju kako se ne vrijedi buniti ili dizati svoj glas. Ponekad u škole dođe dopis kojim se traži mišljenje nastavnika i nastavnica, ali kada odgovore, njihovo mišljenje rijetko bude uvaženo. Uostalom, prije desetak godina detaljno smo pisali o prilagođavanju nastavnog plana i programa koje je bilo u najavi, ali ništa se od toga nije dogodilo.
Dobar je broj nastavnica koje su se uklopile u kolotečinu i ne interesuju ih nikakvi noviteti – smatraju najboljim ono što godinama, pa i decenijama rade na određeni način i ne vide razlog ili mogućnost za promjene.
No, mislim da bilo kakav glas pobune i protivljenja onome što je loše i što bi se trebalo mijenjati može donijeti pomak. Neophodno je da se nastavnici konačno počnu oglašavati s primjedbama i na taj način doprinositi promjenama koje vjerovatno sami neće doživjeti, ali sigurno vrijedi zbog budućih generacija, zbog naše djece! Ta pobuna može biti u obliku javnog istupa: što više govorite o tome, prije će doći do onih do kojih bi trebalo! Sjetite se koliko je ljudi u vrlo kratkom roku saznalo za problem nedovoljnog broja časova za sarajevskog profesora Vedrana Zubića. Je to bilo zbog njegove šutnje, ili...
