Fokusirajte se na svoje snage, a ne na svoje slabosti. Fokusirajte se na svoj karakter, a ne na svoj ugled. Fokusirajte se na svoje blagoslove, a ne na svoje nesreće.
— Roy T. Bennett, Svjetlo u srcu
Kao učenica osnovne i srednje škole imala sam svoje tehnike učenja formula, članova u njemačkom jeziku, biologije, fizike... ali mi je muku pri učenju stvarao marksizam, koji nikako nisam mogla usvojiti – osim da nabubam gradivo. Danas, iz perspektive profesorice fizike, pokušavam razumjeti zašto se djeci ne da učiti, posebno fizika, i zašto im je cilj učenja najčešće samo dobra ocjena, a ne trajno znanje.
Čitajući mnogo literature na temu kako učiti, spoznala sam nekoliko bitnih detalja o procesu učenja, koje meni kao učenici niko nikada nije predočio kako bi mi olakšao učenje i marksizma, i opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, i političke ekonomije, i drugih predmeta zastrašujućih naziva za jednu fizičarku. Suština je u tome da trebamo naučiti učiti!
Prvo sam naučila nešto o funkciji i građi pojedinih dijelova mozga, jer je imati mozak prvi preduslov da bi neko mogao učiti. Neuroznanstvenici su otkrili da naš mozak djeluje na dva različita načina – fokusirani i difuzni. Oba su veoma važna u procesu učenja!
Kada koristimo fokusirani način rada, to znači da obraćamo pažnju naprimjer na to kako riješiti matematički problem. Fokusirani smo dok igramo videoigru ili učimo riječi njemačkog jezika: Pflegeheim, Betreuer, Windel...
Kognitivni psiholozi dijelove mozga koje koristimo pri fokusiranom načinu rada nazivaju task positive networks ili mreže pozitivnih zadataka. Xin Di i Bharat B. Biswal objavili su rad o ovom konceptu 2014. godine. Kad se fokusiramo, određene dijelove mozga stavljamo u pogon; tačnije, da bismo naučili nešto novo, prvo se moramo fokusirati kako bismo uključili te dijelove mozga i pokrenuli proces učenja.
Difuzni način rada je kada nam je um opušten i slobodan ili, u žargonu prekrasnog nam jezika, kad pustimo mozak na pašu ili kada nam je sve ravno do mora, kada ne razmišljamo ni o čemu posebno. U difuznom stanju smo i dok sanjarimo. Ako još nismo osvijestili taj način rada, možemo se sjetiti situacije u kojoj nas profesor opominje da ga ne slušamo. Ponekad istraživači razmišljaju o ovom načinu rada kao o stanju neuronskog mirovanja.
Difuzni način naučnici nekada nazivaju našim prirodnim načinom razmišljanja ili dnevnim modom. Iako ovakvo razmišljanje dolazi pod maskom odmora od fokusa, naš um još uvijek radi. Prelazak u difuzni mod može biti vrlo kratka pojava, poput one kad se zagledamo u daljinu prije nego što se vratimo na posao.
Kada se fokusiramo na maženje psa – nismo fokusirani na matematički problem za zadaću. E, to je razlog zašto, kada ste zaglavili na matematičkom problemu, možete, umjesto da se satima nervirate i patite oko zadatka iz trigonometrije, prebaciti fokus na geografiju. Najbolji način da riješimo težak problem je da odspavamo, vježbamo ili vozimo bicikl – bitno je da ne mislimo mnogo o problemu.
Međutim, aktivnosti koje potiču difuzno razmišljanje mogu učiniti da se osjećamo lijenim i krivim. Zato se često odlučujemo za osrednje zamjene za predah, poput društvenih mreža koje nam ne dopuštaju istinsko lutanje uma. Kad smo u difuznom načinu, naš mozak tiho radi na problemu u pozadini, iako toga često nismo svjesni.
Postoji opasnost da će me mnogi čitatelji, posebno mlađi, oni školskog uzrasta, krivo razumjeti: difuzni način ne znači odlaganje učenja.
Mnogo je đaka, ali i odraslih osoba, koji često za posao koji im nije po volji kažu: Ma, sutra ću, a to je najveća zamka koja ometa dobro učenje. Zašto odgađamo? Zato što ne želimo nešto učiniti jer znamo da će biti teško. Zašto učiti fiziku u ponedjeljak, kada je test u petak? Tako se, gotovo sigurno, uvalimo u problem s vremenom. Ali, mnogi učenici to i dalje rade. Kada i pomislimo na otvaranje knjige, najčešće bukvalno osjetimo bol! Ne šalim se! Područje mozga koje doživljava bol, ili insular cortex, počinje svijetliti. Međutim, kada počnemo sa zadatkom koji nismo željeli obaviti, bol nestaje nakon dvadesetak minuta.
Želim vam pokazati kako to pobijediti, i to uz pomoć običnog paradajza! Definitivno ćete pomisliti da sam poludjela, jer kako nas paradajz može učiniti boljom učenicom? To je metoda upravljanja vremenom koju je razvio Francesco Cirillo. On koristi tajmer za raščlanjivanje rada u intervale od po 25 minuta, razdvojene kratkim pauzama. Na tržištu je moguće kupiti mjerače vremena u obliku paradajza, moguće ih je naći i na internetu, a ako vam se ne troše pare na paradajz – tajmer možete pronaći pomoću Pomodoro aplikacije na svojim pametnim telefonima ili iPadima.
Tehnika funkcioniše ovako:
- Isključite sve ometajuće stvari: mobitel, televizor, muziku (iako nju možda i ne morate).
- Pronađite mirno mjesto, gdje vas niko i ništa neće ometati – moji đaci su predložili čepove za uši.
- Postavite tajmer na 25 minuta.
- Fokusirajte se na zadatak. Samo dvadeset i pet minuta. Možete to!
- Sada, najbolji dio: nakon 25 minuta nagradite se: uslikajte paradajz-tajmer za Instagram ili razgovarajte s prijateljima pet ili deset minuta, plešite, pojedite čokoladicu... Nagrada je najvažniji dio cijelog Pomodoro procesa. Kad se radujete nagradi, mozak vam pomaže da se bolje fokusirate. S tom nagradom uronite u svoj difuzni način rada.
Čini se da kreativnost često proizlazi iz korištenja upravo difuznog načina rada. Ispada da se naš mozak mora kretati malo tamo-malo ovamo između fokusiranih i difuznih načina da bismo bili uspješniji. Mnogi zakoni i teorije iz fizike proizišli su iz difuznog načina razmišljanja: sjetimo se priče o Arhimedu koji je zakon o potisku na tijelo otkrio upravo opuštajući se u toploj kupki!
Evo jedne male vježbe kako nam difuzni način može pomoći u rješavanju teškog zadatka koji u fokusiranom modu ne možemo odmah riješiti: pomjerajući samo tri novčića treba napraviti trougao sa vrhom prema dolje!
Zaista djeluje, rješenje mi je sinulo nakon pola sata spavanja!
Izvori informacija:
