U udžbeniku istorije za deveti razred osnovne škole autora Dragiše Vasića koji je 2018. godine objavio Zavod za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Novog Sarajeva, u lekciji Rat u Jugoslaviji od 1943. do 1945. godine nalaze se činjenice o bitkama na Neretvi i Sutjesci, o kapitulaciji Italije u septembru 1943. godine, spominje se desant na Drvar, govori se o međunarodnom priznanju Titove Jugoslavije, o prodoru partizana u Srbiju, zauzimanju Beograda, Crvenoj armiji, Sremskom frontu i kapitulaciji Njemačke, spominje se i Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu i Svetosavski kongres četnika u selu Ba, ali nema ništa o Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH).
Ako se neko pita kako je moguće da je piscima istorije u Republici Srpskoj važniji sastanak četnika.ba od događaja koji je bio presudan za Bosnu i Hercegovinu i njen identitet, odgovor je vrlo jednostavan: Republika Srpska obračunala sa ZAVNOBiH-om prije skoro dvadeset godina, cijeni psiholog Srđan Puhalo, koji je i uočio ovaj nedostatak ili propust. Podsjeća da je Narodna skupština Republike Srpske 22. jula 1993. godine u Mrkonjić-Gradu proglasila nevažećim za srpski narod sve odluke ZAVNOBiH-a sa zasjedanja održanog 25. novembra 1943. godine.
Kad je počeo rat valjalo se obračunati sa mrskim socijalizmom i redefinisati komunjarsku istoriju. Obrazloženje je više nego banalno: Narodna skupština Republike Srpske bila je rukovođena činjenicom da je to bilo komunističko okupljanje sa delegatima koji nisu imali širi društveni legalitet, te da su Muslimani i Hrvati, secesijom od Jugoslavije, praktično poništili svrhu ZAVNOBiH-a, kaže Puhalo.
Autor udžbenika Dragiša Vasić pojašnjava da je udžbenik pisan na osnovu ciljeva, ishoda i sadržaja navedenih u nastavnom programu za deveti razred osnovne škole u Republici Srpskoj, da su rukopis na anonimnom konkursu odobrila tri recenzenta – jedan univerzitetski profesor i dva nastavnika osnovnih škola, te da su sve njihove primjedbe uvažene u konačnoj verziji udžbenika i da su na posljednjim stranicama udžbenika, u Izboru iz korištene literature, navedene knjige nesumnjivih naučnih autoriteta za istoriju Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu: Branka Petranovića, Milorada Ekmečića, Ljubodraga Dimića, Dušana T. Batakovića i Mire Radojević.
U Sarajevu se slavi datum održavanja prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a kao Dan državnosti BiH, a briše ime ulice predsjednika iste revolucionarne skupštine. Slavi se taj antifašistički praznik i u sarajevskim školama koje nose imena fašističkih kolaboracionista Mustafe Busuladžića i Alije Nametka. Ista kantonalna skupština koja je imenovala školu po Mustafi Busuladžiću donijela je zakone kojima je propisan i dio nastavnih sadržaja, dok u drugim sredinama stručni organi nastavnim programima određuju sadržaje. U takvoj atmosferi, vjerovatno u svrhu politike da BiH ne bude ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego bošnjačka, povremeno se diže povika na sadržaje udžbenika u Republici Srpskoj, pa i na (ne)spominjanje ZAVNOBiH-a u njima, kaže Vasić. Smatra da izostavljanje odluka ZAVNOBiH-a iz sažetka za djecu osnovnoškolskog uzrasta nije prekrajanje istorije iz političkih i ideoloških razloga, da se ZAVNOBiH spominje u gimnazijskom udžbeniku savremene istorije istog autora i da će ZAVNOBiH biti spomenut u novom izdanju udžbenika istorije za deveti razred.
Izraziti primjeri istorijskog revizionizma sadržaja o Drugom svjetskom ratu prisutni su u pojedinim nastavnim programima i udžbenicima u BiH, između ostalog i u Sarajevu: istrgnuta partizanska borba u BiH iz njenog jugoslovenskog konteksta kako bi što jače naglasila posebnost i samosvojnost BiH, partizani predstavljeni bezgrešnim, pohvalno se piše o 13. SS diviziji; uopšte se ne spominje Jasenovac; ne spominje se stradanje srpskog naroda na Kozari; genocidom se proglašavaju zločini četnika nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom, ali ne i daleko masovniji zločini NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima, zaključuje Vasić.
Istoričar Dragan Markovina naglašava da to što je netko univerzitetski profesor ili nastavnik ne znači automatski da je autonoman u donošenju odluka ili imun na vlastita politička uvjerenja.
Uvijek je i svuda u pravilu bilo znatno više državnih povjesničara koji su pisali za takozvanu našu stvar od onih koji su pisali kritičku historiografiju. Na kraju krajeva, u prije nekoliko godina objavljenoj knjizi Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića Istorija Republike Srpske, kojoj je entitetska vlada bila jedan od ključnih sponzora, jasno piše da je knjiga nastala s političkim ciljem. Sve to vrijedi i za udžbenike i njihove ciljeve budući da svaka vlast želi stvoriti građane po svojoj mjeri, kaže Markovina. Za ZAVNOBiH smatra da je kompleks u obrazovnom sistemu, ali i u političko-društvenoj stvarnosti RS-a i da je nepoželjan kao i sve institucije pod ingerencijom države, od Zemaljskog, preko Historijskog muzeja, do ANUBiH i drugih.
Nepoželjan je zato što je stvorio Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju službena politika u Republici Srpskoj smatra umjetnom i nepoželjnom tvorevinom. No, ovo nespominjanje ZAVNOBiH-a uopće svjedoči o tome koliko je ta politika svjesna šupljine vlastite priče. Jer kad bi ga spomenuli, pa makar i u negativnom kontekstu, neko dijete bi se moglo zapitati što su svi ti Srbi u partizanima i u Mrkonjić-Gradu radili, ako smo ga označili neprijateljskim. I već kod tog pitanja čitav koncept Republike Srpske bi se raspao. Što je samo još jedan od primjera kako nacionalisti uništavaju vlastitu baštinu, zaključuje Markovina.
I istoričar Hrvoje Klasić cijeni da je u pitanju revizionizam.
U Hrvatskoj se 90-ih godina pokušao u potpunosti zanemariti antifašizam, dok se među Srbima pojavljuju dva antifašizma, a nijedno nije dobro i točno.
Sada imate razne vrste revizionizama kada je antifašizam u pitanju. Ponekad je to da se u udžbenik ne stavi ZAVNOBiH, ponekad da četnike proglasite antifašistima, a ponekad, kao u Banjoj Luci, da ulicu ne dobije antifašistkinja koja je bila Muslimanka i Bošnjakinja, ali bistu, i to dva puta veću od drugih, dobije general Georgij Žukov, Rus koji s oslobađanjem Banje Luke nema ništa. To je tipičan primjer utjecaja suvremenih zbivanja na tumačenje prošlosti. Dakle, on je stavljen kraj svih Hrvata, Srba ili Bošnjaka koji su bili u partizanskom pokretu, kaže Klasić i pojašnjava da onima koji negiraju ZAVNOBiH smeta država Bosna i Hercegovina.
Ono što smeta i hrvatskim i srpskim i bošnjačkim nacionalistima jeste to da je Bosna i Hercegovina primjer da su suživot i suborba mogući, da ti narodi nisu predodređeni da jedni druge kolju, ubijaju i protjeruju, nego da zajedno ratuju protiv fašista. Narodnooslobodilački pokret, koji je imao ZAVNOBiH kao svoje političko tijelo, ne odgovara nacionalistima koji danas narod truju pričom da nikada ne može biti suradnje Bošnjaka s Hrvatima, Hrvata sa Srbima ili Srba s Bošnjacima jer ih demantira, pokazuje da je to itekako moguće, pojašnjava Klasić.
No, Puhalo upozorava na još jednu činjenicu – u Banjaluci na Starčevici postoji ulica dr. Vojislava Đede Kecmanovića koji je bio ugledni ljekar u Bijeljini i prvi predsjednik Prezidijuma ZAVNOBiH-a.
Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a održano je 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu, i tada je odlučeno da Bosna i Hercegovina bude slobodna i zbratimljena, u kojoj će biti osigurano pravo ravnopravnosti i jednakosti svih Srba i Muslimana i Hrvata. Status Bosne i Hercegovine kao federalne državne jedinice potvrđen je nekoliko dana kasnije odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine u Jajcu. Eto po čemu je značajan Vojislav Đedo Kecmanović, kaže Puhalo i pita šta može misliti učenik osnovne škole koje živi u ulici Vojislava Đede Kecmanovića koji vjeruje obrazovanju u Republici Srpskoj i koji želi da iz istorije sazna zašto njegova ulica nosi ime tog čovjeka.
