Kada se u izbornoj, 2018. godini aktuelizirala priča o ponovnom uvođenju tema o 1990-im u nastavne programe nakon osamnaest godina pauze usljed primjene Preporuke Vijeća Europe br. 1454 (2000), nastupila je svojevrsna oslobađajuća euforija koja je u javni prostor vratila zapaljivu retoriku o kontroverznim i osjetljivim temama iz naše najbliže prošlosti. U toj školskoj godini pojavile su se dvije udžbeničke publikacije. Prva je udžbenik za 9. razred osnovne škole autora Dragiše D. Vasića po nastavnom programu za istoriju u Republici Srpskoj, a druga je Nastavni materijal za izučavanje opsade Sarajeva i zločina genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo grupe autora u izdanju Ministarstva obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo koji je distribuiran nastavnicima i nastavnicama. Obje publikacije bile su predmetom iscrpnih analiza u naučnim, stručnim, ali i javnim glasilima. U 2022. (također izbornoj) godini pojavio se Dodatak udžbeniku historije za deveti razred devetogodišnje osnovne škole Almire Bećirović i Nazima Ibrahimovića u izdanju izdavačke kuće Nam iz Tuzle, koji je odobrilo Ministarstvo obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona i besplatno je distribuiran đacima u aktuelnoj školskoj godini.
Dodatak udžbeniku obrađuje sljedeće teme: Disolucija SFRJ, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Opsada Sarajeva i drugih bosanskohercegovačkih gradova, Planovi o podjeli Republike Bosne i Hercegovine, Dejtonski mirovni sporazum i okončanje agresije na RBiH, Ratni zločini u RBiH, Uništavanje kulturnohistorijskog naslijeđa i vjerskih objekata i Društveno-politički i privredni procesi u BiH od 1996. do kraja 20. stoljeća. Ove teme obrađuju se na ukupno 64 stranice, uz dodatak tekstova o značajnim ličnostima u borbi za suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine i literaturu.
Tekst tog udžbenika veoma je složen i sadrži brojne informacije za koje je upitno mogu li ih đaci uzrasta od 14 do 15 godina savladati. Lekcije su preduge i neraščlanjene podnaslovima, opterećene sa dosta skraćenica (HVO, HOS, SDS, VRS, MUP RBIH, JNA, SAO, SAP) i novih pojmova (npr. embargo, plebiscit, referendum, paravojne formacije itd.) koji nisu detaljno objašnjeni u kontekstu teme. Iako su ponegdje navedena izvorna značenja pojmova, samo pojašnjenje u vezi s temom nije dato. U detaljnim opisima ratnih dešavanja navodi se veliki broj geografskih pojmova, što nije adekvatno popraćeno geografskom niti historijskom kartom, osim na jednom mjestu, a što je ključno za percepciju prostora i sagledavanje uzročno-posljedičnih veza među događajima njihovom vizualizacijom na karti.
Dodatak je priređen prema konceptu tradicionalnih udžbenika, gdje u predstavljanju sadržaja dominira autorska interpretacija i prezentacija isključivo političke historije. Iako su još 2007. godine sva nadležna ministarstva u Bosni i Hercegovini usvojila Smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini u kojima je navedeno da bi udžbenici trebali biti urađeni da historijski izvori budu uvršteni u sadržaj udžbenika za svaku nastavnu jedinicu i da budu raznovrsni (Smjernice 2007, 3.1), to u Dodatku uopšte nije primijenjeno. Na 64. stranice teksta ne srećemo nijedan historijski izvor koji bi učenice i učenici mogli analizirati i koji bi ih mogao potaći na razvoj vlastitog kritičkog mišljenja. Fotografije imaju funkciju djelimične vizualizacije sadržaja, ali nisu iskorištene kao historijski izvor za moguću analizu. Ni potpisi ispod njih nisu ujednačeni i često nije navedeno o kojem se mjestu radi (razaranja tokom agresije, opsada Sarajeva i sl.).
Sam sadržaj Dodatka je jednoperspektivan, u kojem se između redova iščitava naglašena perspektiva žrtve: bošnjačkog naroda. Žrtve i stradanja drugih naroda u Bosni i Hercegovini ne spominju se, kao ni odgovornost pojedinaca iz Armije BiH za pojedine zločine, koja je utvrđena presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne i Hercegovine. Naprimjer, kod obrade ratnih zločina spominju se logori za Bošnjake koje su držale srpske i hrvatske vojne strukture, ali i vojne formacije Fikreta Abdića. U više navrata naglašava se da se jedino Armija RBiH tokom cijelog perioda agresije borila i zalagala za očuvanje teritorijalne cjelovitosti, nezavisnosti i suvereniteta RBiH. Veoma često se u tekstu navode termini agresor i agresorske snage, koji nisu jasno definisani, ali iščitavanjem se može zaključiti da se misli na JNA, paravojne formacije, dobrovoljačke jedinice iz Srbije i Vojsku Republike Srpske.
Na kraju svake tematske jedinice data je samo preporuka za gledanje dokumentarnih i igranih filmova (Putem prvog predsjednika – Alija Izetbegović, U zemlji krvi i meda, Na Drini krvavi Višegrad, Savršeni krug, Grbavica, Remake, Halimin put, Svjedok itd.) koji obrađuju temu rata 1992–1995. godine, bez ikakvih smjernica za analizu, ocjenu i sl. Pitanja na kraju svake od tematskih jedinica referiraju se isključivo na iznesene sadržaje, te se odgovorima na njih očekuje isključiva reprodukcija tih sadržaja, što zatvara prostor za bilo kakav razvoj kreativno-produktivnih kompetencija đaka, odnosno za razvoj kritičkog mišljenja. Na kraju Dodatka nalazi se dio o značajnim ličnostima iz obrađenog perioda (politički i vojni dužnosnici) u kojem su dati izvodi iz biografija, ali za većinu tih ljudi ne možemo iščitati zašto su stvarno bitni, a naročito: Nijaz Duraković, Tatjana Ljujić Mijatović, Ivo Komšić, Selim Bešlagić, Stjepan Kljujić, jer se u lekcijama uopšte ne spominju.
Đaci mogu biti opterećeni količinom činjenica i njihovom nesistematičnom obradom. Po nekoj logici trebala bi se prvo obrađivati disolucija, pa planovi o podjelama koji su na neki način dio mirovnog plana za rješenje prije nego što je do agresije i došlo, pa tek onda agresija, opsada, ratni zločini... Usred svega nalazi se lekcija o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Pitanje krivice i procesuiranja zločina pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i domaćim sudovima uopšte nije aktuelizirano, što isključuje i svaku mogućnost suočavanja s vlastitom odgovornošću za zločine i suočavanja s prošlošću. Multiperspektivni pristup potpuno je izostao, kao i obrada tema iz svakodnevnog života u ratu. Žrtve i stradanja iskazane su isključivo brojkama, a propuštena je prilika za navođenje bar dijelova svjedočanstava preživjelih, čime bi se priča o ratu, stradanju i žrtvama humanizirala i približila đacima.
U momentu dok pišem ovu analizu pokušavam zamisliti koji su ishodi rada Dodatka udžbenika, svjesna da ga učenice i učenici upravo imaju u rukama i savladavaju sve ono što je pred njima. Naše analize ne mogu mnogo promijeniti. Možda će samo neki od budućih autora udžbenika i sličnih materijala uzeti u obzir preporuke, te pokušati izbjeći veće greške. Međutim, povratne informacije đaka, njihovi interesi i potreba za razvojem kompetencija mogu biti puno značajniji u smislu kreiranja daljnjih smjernica udžbeničke politike. Nadamo se da Ministarstvo koje je odobrilo ovaj Dodatak ima plan ovakve analize među učenicima prije nego što se publikacija distribuira i u druge kantone.
