Jesi li to, majke ti, vehabija?, prvo me upitala kad smo se upoznavali, zbog brade na mom licu. To nikada nije pitao nijedan kolega, a sigurno su pomislili.
Raza ne voli vehabije, niti ljude oborenih glava koji vazda nešto mute, te mrmljaju sebi u bradu. Takvi ne znaju ni sa samim sobom šta će, a kamoli s djecom. Raza se ne stidi da kaže šta voli, a šta ne voli. S njom odmah znaš na čemu si. S brojnim kolegama ne.
Radi u kuhinji, i to odlično. Sve češće nastavnice, kada imaju goste, naručuju od nje hranu koju će ponijeti kući, kao i brojni roditelji. Mali radio u ćošku uvijek svira. Pjevuši dok radi. Nijednog kolegu nikad nisam vidio da s pjesmom dolazi na posao. U zbornici je vazda neka kuknjava, kod Raze pjesma i šala. S djecom se također voli ispričati. Oni joj se povjeravaju i žale na nastavnike, roditelje, drugu djecu, a ona razvlači pitu i sluša. Razrednicima prenese uvijek korisne poruke. Najbolje zna u cijeloj školi ko se i zbog čega posvađao, te ko je sada u koga zaljubljen.
Dolazim jedan dan na pauzu da jedem, a ona sva u suzama. Ne može prestati plakati. Sekunda je sinoć falila da joj auto pokupi brata na prijelazu gdje obično prelaze cestu. To je divlji prijelaz, boljeg nemaju. Svi tu prelaze ulicu. Sekundu nakon što je njen brat prešao, auto se u brzini nije mogao zaustaviti i udario je u branik. Tačno na mjesto gdje joj je brat stajao do prije par sekundi. Samo kad pomisli na to, nije joj dobro. Tješimo je kolegica i ja. Suze padaju po sudoperu.
Vrlo je jasna u tome koga voli, a koga ne. Ove koje ne voli naziva gluhoprdama. One joj se obraćaju s visoka i redovno tako uzmu hranu i ne plate.
Moja dnevnica je 33 marke, sve što na kraju dana nedostaje moram namiriti od svoje dnevnice. A one mi dođu tu i pitaju me šta će danas jesti. Prenemažu se po pet minuta, uzmu i ne plate. A znaju me ubost komentarom: Kakva ti je to kuhinja, djeca će se potrovati. Pa ja ovu djecu ovdje gledam i hranim ko svoju. Kuham isto kako kuham i kući, a one će meni: Pazi da se djeca ne potruju. Pa ako je tako prljavo, što ti jedeš ovdje, govori dok se krije kako puši jer nema kad izaći na pauzu. Kuhinju nikad ne može ostaviti samu jer uvijek neko kuca i traži da jede.
Kada imamo sjednicu – Raza unosi tacnu punu kafa, uvijek s blagim crvenilom na licu. Uvijek nekako spusti glavu i gleda da bude što tiša jer smo mi, nastavnici, tu kao nešto veći, bolji, bitniji i pametniji od nje. Jer je zbornica valjda ozbiljna stvar. Tu ne možeš, kao u kuhinji, govoriti s emocijama, iskreno, onako kako misliš.
Ne zadržavam se ni u jednoj školi previše, pa se uglavnom družim sa spremačicama jer od njih učim toplinu komunikacije s djecom, srdačnost, iskrenost, pristupačnost, otvorenost. Viđao sam hiljadu puta kako djeci prave čajeve kada ih boli stomak, daju krompir za likovno, kako meni, kad nemam sitno para, kažu: Donijet ćeš kad budeš imao. One su jednostavne. Nisu opterećene svojom ulogom u školi i ne trude se da budu nešto što nisu. Većina nastavnika i nastavnica smatra da je posebno važna, on ili ona kao ličnost, pa onda to prenose na vlastiti predmet. Samo je to bitno, ništa drugo. Nijedna spremačica me nikada nije odmjerila niti propitivala moje sposobnosti, kao što su to pojedine kolege u nekim školama.
Osmi je mart i Raza mi zadovoljnim pogledom pokazuje na prozor prepun cvijeća. Kaže: To su meni moja djeca kupila. Ona nije u učionici s njima, ali utiče na njihov odgoj i naobrazbu. I ne samo ona, nego brojni drugi ljudi koji također rade u školama: domari, spremačice, sekretari. A uvijek su u prvom redu za pohvalu samo nastavnice, direktorice, ministri. Ove male, obične ljude, koji hrane djecu po školama, sklanjaju ih od kiše, brišu suze zbog loše ocjene ili prve simpatije rijetko kad ko spomene.
Raza mi je rekla kako joj je jedna nastavnica, kada joj je ova u žurbi zbog prevelikog posla rekla da sama sebi uzme viljušku, kazala: Ja nisam džabe završila fakultet i išla u školu. Prošle je godine u tramvaju, vraćajući se poslije Osmog marta s cekerom prepunim cvijeća, mladiću čija ruža nije bila najljepša ponudila: Evo, uzmi jednu moju koju hoćeš i pokloni djevojci. Tako u tramvaju. A u zbornici sjeda za sto tek nakon što se nastavnice počaste.
Šta hoću reći? U školi na odgoju djece ne rade samo prosvjetni radnici, nego i drugo osoblje. Neki od njih to čine mnogo bolje od pojedinih nastavnika jer nisu zaslijepljeni idejom da su nešto veliko i nezamjenjivo. Oni djecu zaista gledaju kao svoju. Nastavnice su ponekad previše umorne, pa ne vide najjasnije, dok ostalo školsko osoblje plače, smije se, pjeva... s đacima i oni to osjete, pa im zato često više vjeruju. Spremačice su moje omiljene kolegice u školi – od njih sam više naučio nego od pojedinih kolega.
