Čas je lektire u šestom razredu. Čitamo knjigu Roman o novčiću Kemala Mahmutefendića.
Novčić je u potpunosti personificiran, pa može misliti i govoriti, družiti se i osjećati, tako da đacima pruža izvrstan niz različitih avantura kroz koje prolazi i koje je sposoban ispričati. Osim toga, djeca mogu naučiti ponešto o predrasudama, naravno, samo u slučaju da nastavnica ili nastavnik skrene pažnju na određene dijelove romana. Naprimjer, važno je raspraviti da li zaista svi Romi ili Cigani, kako su nazvani u romanu, prodaju staro posuđe, bave se gatanjem i žive nomadski. Zatim, da li su svi smrdljivi i prljavi.
Nije valjda da ću njima pripasti, tako brkatima, zgužvanima, što odišu na prašljive puteve, ljut duhan, vatru i nišoder kojim kalajišu sudove?, kaže novčić u jednom trenutku.
Novčić u svojim putešestvijama dospijeva u njedra jedne Ciganke, između Cigankinih ne malih sisa, gdje se, osim novca, može pronaći još svašta. Teško mi je đacima objasniti kakvi su to preparati za ljubavne dozive i tjelesnu pomamu koje stara Ciganka čuva u njedrima, pa vješto prelazim preko tog dijela u nadi da neće ni pitati.
Vrijedna rasprave je i dionica o Jevrejinu Samuelu. Činjenica je da je vrlo mali broj likova u romanu imenovan – osim mačka Groma, ime nosi trgovac Jevrejin Samuel. Pitam učenike zašto je to tako. Neki u Samuelu vide važan lik za radnju romana, pa zbog toga nosi ime, ali ne mogu pronaći njegovu pravu ulogu u svemu. Jedini logičan odgovor do kojeg dolazimo leži u kasi Samuelove trgovačke radnje, među velikim brojem različitih novčanica.
Tu se, između ostalih, pogrešno navodi brazilski eskudos kao moneta države Brazil. Eto prilike da đake zaposlim istraživanjem. Dolazimo do saznanja da se u Brazilu koristi real kao novčana moneta, a eskudos je portugalski, barem bio do 1999. godine, kada je zamijenjen eurom. Jedna učenica pita kako je moguće da pisac napravi takvu grešku, da navede pogrešnu državu kao vlasnika monete. Odgovaram da su i pisci obični ljudi, kao i svi mi, te da i oni ponekad griješe.
Da, ali ne bi se smjele takve greške naći u knjigama koje se čitaju u školi i iz kojih djeca uče, kaže učenica.
Dakle, zaključujemo da je Jevrejin Samuel vlasnik velike hrpe novca iz različitih država i različitih vrijednosti, i tu je novčić mogao da ih sretne i upozna se s njima. No, da li je umjesto Jevrejina Samuela mogao biti bilo koji drugi trgovac, sa nekim drugim imenom, ili bez imena, kao što su, uostalom, i svi ostali likovi romana?
Čitamo dalje. Roman je avanturistički u pravom smislu te riječi jer novčić ne miruje. Svakodnevno mijenja vlasnike. Dospijeva do sveštenika, pa do seljaka koji prodaje na pijaci, pa do nekih ljudi koji žive na selu, u jednoj prelijepoj zelenoj dolini. Na koncu dospijeva u grad, gdje imamo priliku sagledati kontrast između sela i grada, u kojem je grad prikazan kao crn i tužan. Upravo na tom mjestu zatiče me pitanje dječaka iz prve klupe:
Šta su to prodavačice ljubavi?, pita.
Naravno, pitanje je sasvim očekivano i korektno s obzirom na to da je novčić u gradu dospio i do bordela. Kratko razmišljam, a onda odgovaram dječaku da su to prostitutke i da je novčić dospio kod jedne od njih. Odjednom nastaje nekakav neobičan muk u učionici. Djeca nisu navikla da razgovaraju o takvim stvarima na času. Nastojim nastaviti razgovor i pitam da li svi znaju značenje riječi prostitutka. Odgovaraju uglas da znaju, a onaj isti dječak me pita zašto se u knjizi koju čitamo za lektiru, dakle dječijoj knjizi, spominju Cigankine sise i prostitutka. Odgovaram da knjiga možda nije pisana samo za djecu.
Pa zašto se onda čita za lektiru ako nije baš dječija?, pita dalje.
Kažem da bismo to pitanje trebali usmjeriti ka onima koji prave nastavne planove i programe i koji biraju koje će knjige ući u lektiru. Međutim, nastojim objasniti da određeni nedostaci ne čine knjigu lošom, niti isključuju njenu kompetenciju da bude uvrštena u lektiru.
Pitam se na kraju da li je veće zlo nepročišćenost teksta i njegova neprilagođenost uzrastu djece šestog razreda ili niz predrasuda koje se sporadično pojavljuju u njemu. Da li je to uopće zlo, ili se iz svega može izvući i nešto korisno? Zatim, zašto je djeci teško govoriti o svemu onome što se tiče seksualnog odgoja? Da li sam ja kao nastavnik bio obavezan da svojim đacima objašnjavam pojmove prostitutka, bordel i slično ili je trebalo da to prepustim njihovim roditeljima, nastavnici biologije, nastavniku seksualnog odgoja, odnosno predmeta koji mi nemamo u školi, i kakve bi implikacije mogle proizaći iz takvih razgovora na času jezika i književnosti?
Odlučim na kraju da ću nastaviti sa svojim đacima da čitam Roman o novčiću. Ako ništa drugo, barem zbog velikog poticaja za razgovor o nečemu što je važnije od svih velikih poruka koje možemo izvući iz mnogo značajnijih književnih djela.
