U aulama nekih fakulteta javnih univerziteta u BiH studentima se besplatno nudi časopis Student koji je, na osnovu svog sadržaja, reklamno-propagandni magazin, uglavnom za privatne fakultete u BiH. Ni u jednom do 80-ak tekstova koje je moguće naći u svakom broju ovog magazina nema kritičkog osvrta ni na jedan problem vezan za visoko obrazovanje u BiH, pa je pitanje zašto se reklamni sadržaj koji promoviše privatne fakultete besplatno dijeli u prostoru javne visokoškolske ustanove u kojoj je svake godine sve manji broj upisanih studenata?
Časopis Student postoji 15 godina, njegov izdavač je Centar za razvoj i afirmaciju kulture i obrazovanja Litteratus, a izlazi na osamdesetak strana u boji i košta dvije KM, ali je za studente besplatan. U njemu su članci o javnim i privatnim univerzitetima u BiH i drugim privatnim institucijama za sticanje ili nadogradnju obrazovanja, te članci o najuspješnijim studentima i studenticama, najave konferencija i naučnih skupova, intervjui s rukovodstvom fakulteta, informacije o otvaranju novih smjerova na javnim i privatnim fakultetima, o aktivnostima studenata, fakulteta i studentskih predstavničkih tijela, o javno-privatnoj saradnji na univerzitetskom nivou, iskustva sa studentskih razmjena, ali i reklame privatnih i poneke javne visokoškolske ustanove, kao i promotivni sadržaji o privatnim fakultetima.
O čemu i na koji način piše Student
Redakcija koja okuplja ljude iz šest bosanskohercegovačkih gradova (Sarajevo, Zenica, Bihać, Mostar, Banja Luka, Tuzla) u izdanju časopisa, na primjer, za mart 2018. godine objavila je više od šezdeset članaka. Nijedan od njih nema kritički osvrt na pitanje kojim se bavi, i sve što se pominje u tim tekstovima predstavljeno je u najboljem mogućem svjetlu. Šest članaka u martovskom broju moguće je okarakterisati kao čisti propagandni sadržaj kojem je jedina svrha hvaljenje privatnih fakulteta, njihovog rukovodstva ili netom pokrenutih studijskih smjerova. Neki od tih tekstova zauzimaju i po dvije stranice, na kojima tekst često nije ni pravopisno ispravan, ni logički povezan, a reklamni ili promotivni tekstovi nisu obilježeni kao promocija.
Od ukupno osamdeset i dvije stranice martovskog izdanja, na devet su reklame privatnih fakulteta. Od tih devet stranica, šest je izuzetno istaknuto: poleđina časopisa, posljednjih nekoliko stranica, nekoliko početnih stranica, te na naslovnoj stranici slika i naslov članka: Benefiti studiranja na Slobomir P Univerzitetu.
Osam članaka u tom broju Studenta potpisuju institucije o kojima se u članku govori, pa nije jasno jesu li to autorski tekstovi nekog od zaposlenih u tim institucijama, je li časopis prenio informacije sa online portala tih institucija ili su to plaćeni oglasi. Pored toga, ukupno trideset članaka u časopisu uopšte nema potpisanog autora ili autoricu, što se protivi novinarskom kodeksu.
S pravopisne i literarne strane, tekstovi su puni logičkih i pravopisnih grešaka, u naslovima nedostaju riječi, nema afrikata, a neki završavaju u sredini rečenice. Tako naslov jednog od članaka kaže da je Održana Privrednog savjeta Općine Travnik, a citat iz teksta na 55. stranici martovskog izdanja časopisa glasi: Tokom posjete u ove dvije institucije u svrhu promocije oralnog zdravlja njihovih stićenika urađena je tematska prezentacija i radionica o pravilnom i pravovremenom sprovodjenju oralne higijene, pravilnom nacinu ishrane, izbjegavanju štetnih navika i važnosti pravovremenih prebentivnih posjeta stomatologu (afrikati nisu izostali kod prepisivanja, nego ih nema u tekstu, op.a.).
Ko odobrava distribuciju i zašto?
O distribuciji časopisa Student dekani na fakultetima Univerziteta u Sarajevu imaju različito mišljenje. Samim Konjicija, dekan Elektrotehničkog fakulteta, kaže da je to praksa uspostavljena prije nego je on postao dekan. Pojašnjava da distribuciju promotivnog i drugog materijala u prostorima fakulteta odobrava rukovodstvo na zahtjev zainteresovane firme.
Razmišljali smo da ukinemo taj časopis, ali smo zaključili da je jedini način da se odupremo tom moru reklamnog materijala da se i sami promoviramo u časopisu, kaže Konjicija. Ne vidi ništa sporno u sadržaju časopisa i kaže da su sve aktivnosti Elektrotehničkog fakulteta korektno predstavljene u časopisu. Dodaje kako je, s obzirom na to da je državna agencija akreditirala te privatne fakultete i da oni mogu izdavati važeće diplome, jedina mogućnost koja ostaje javnim fakultetima da se bore protiv privatnih na pozitivan način. U promociji privatnih fakulteta na javnim visokoobrazovnim ustanovama ne vidi ništa loše i kaže kako je to za njega regularan put.
Mi bismo voljeli da studenti kojima na našem fakultetu ne ide najbolje nađu mjesto negdje gdje će im ići bolje, kaže Konjicija.
Dekan Filozofskog fakulteta Muhamed Dželilović kaže da je uočio da časopis Student ne pravi nikakvu razliku između privatnih i javnih fakulteta.
I ja sam suštinski protiv toga. Na jednom od posljednjih sastanaka na Univerzitetu u Sarajevu Senat je zaista bio jednoglasan u stavu da je krajnje vrijeme da Univerzitet u Sarajevu prestane biti na neki način servis privatnim univerzitetima, jer je godinama postojala negativna praksa da ovaj Univerzitet kadrovski opslužuje privatne fakultete koji su kasnije postajali njegova direktna konkurencija. U tom svjetlu, časopis kao što je Student, ne praveći u svojim člancima nikakvu razliku između privatnih i javnih univerziteta, postoji samo kao jedna vrsta propagandnog materijala za svakog ko ima novca da plati privatni fakultet, kaže Dželilović. On dodaje da se rukovodstvo časopisa Student obratilo dekanatu Filozofskog Fakulteta UNSA s molbom da simboličnim sredstvima podrži rad časopisa, a zauzvrat će časopis pratiti dešavanja na fakultetu i izvještavati o njima u svojim člancima.
U Rektoratu UNSA nezvanično saznajemo kako su iz Studenta tražili da svaki fakultet plaća 2.000 KM po broju, ali je taj zahtjev odbijen, s tim što je fakultetima ostavljeno da sami odluče hoće li od vlastitih prihoda, koje prikupe pored budžetskog prihoda, plaćati promocije tom časopisu, jer fakulteti imaju obavezu da podrže vannastavni angažman studenata i njihov aktivizam. Ilustracije radi, 2.000 KM košta štampanje 1.500 do 2.000 primjeraka ovakvog časopisa.
Inspektorica Prosvjetne inspekcije Kantonalne uprave za inspekcijske poslove u Sarajevu Amra Čomor kaže da Zakon o visokom obrazovanju i Statut ne tretiraju pitanje izdvajanja budžetskih sredstava na fakultetima za podržavanje i rad privatnih časopisa, te kako bi izdvajanje sredstava u te svrhe trebali pratiti budžetski inspektori. Inspektorica budžetskog inspektorata Sadija Sinanović, pak, kaže kako nije upućena u novčana izdvajanja fakulteta u promotivne svrhe i dodaje kako bi za više informacija o tome morala imati uvid u realno stanje.
Studenti o Studentu
Mišljenje studenata podijeljeno je kada govore o ovom časopisu.
Admir je student treće godine Saobraćajnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i kaže da razumije kako je i sticanje obrazovanja u domenu otvorenog tržišta.
Reklame u ovom časopisu nisu ništa drukčije nego reklamni materijal za mobitele i kompjutersku opremu koji pronalazim u aulama fakulteta pored tih časopisa. Ipak, s druge strane smatram da nije baš najpoštenije da mi fakultet neposredno poručuje: Hej, ako ti ovdje ne ide, ako se ovdje patiš, evo, ima gdje ćeš to vjerovatno puno lakše završiti, kaže Admir.
Adel je student prve godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za psihologiju i kaže da mu je časopis sumnjiv jer je uočio da u njemu preovladava sadržaj o privatnim fakultetima.
Da je to malo ujednačeno možda ne bih tako mislio. Ne bi trebalo da se dijeli besplatno u holu fakulteta. Previše mojih kolega već na početku godine otišlo je na privatni fakultet na Kobiljači koji nudi studij psihologije, kaže Adel.
A Student vrbuje
U redakciji Studenta nismo uspjeli dobiti odgovor na pitanja šta je njihova misija, zašto u tekstovima nemaju kritičke osvrte, zašto promotivni sadržaji nisu obilježeni i kako objašnjavaju obilje pravopisnih grešaka u časopisu. Direktor i urednik Admir Muslija je, umjesto odgovora, autorici ovog teksta ponudio posao.
Sve ima svoju cijenu. Ja bih želio da se s vama nađem i razgovaram o angažmanu za naš časopis. Ne znam koliko vas u Školegijumu plaćaju i da li ste osigurani i slično, ali siguran sam da možemo to dostići, rekao je Muslija.
Nakon što je autorica to odbila i još jednom zamolila da joj odgovori na pitanja, barem putem e-maila, Muslija je dodao da snima razgovor i ponudio da urade intervju. Ne mogu davati izjavu za tekst u kom ne znam šta piše – rekao je Muslija, a na pitanja koja su mu dan nakon telefonskog razgovora upućena e-mailom nije odgovorio.
