Prošle godine su mentorice/nastavnice na području Tuzlanskog kantona, ukoliko imaju pripravnike, dobile nove obrasce Pedagoškog zavoda i jedna od kolegica mi se žalila kako su zatrpani papirologijom i mentori i pripravnici, pa se stiče utisak da je bitno ispisati papire, a s djecom se možemo i klikera igrati.
Pripravnički staž traje osam mjeseci, odnosno 1/3 radnog vremena, i za to vrijeme pripravnica treba prisustvovati na najmanje 20 časova svog mentora i održati deset časova u njegovom prisustvu, te jedan čas odjeljenske zajednice. Za te časove mora priložiti pripreme, sve upisati u razrednu knjigu i voditi dnevnik stažiranja, prisustvovati radu stručnih organa, određeni broj sati raditi s direktoricom, pedagogom i sekretarom škole. Mentor je dužan da napravi plan stažiranja 15 dana nakon što mu nastavničko vijeće dodijeli mentorstvo, i utvrdi ravnomjeran raspored aktivnosti po mjesecima tokom stažiranja, primjenu svih oblika i metoda rada, rad sa odjeljenskom zajednicom i vannastavne aktivnosti. Ukratko, mentor i pripravnica trebaju imati plan stažiranja, evidentni list, dnevnik stažiranja, obrasce, i sve to valja hronološki voditi, pa najviše vremena provode u popunjavanju papirologije.
Početkom drugog polugodišta 2020/21. školske godine Pedagoški zavod u Tuzli, u saradnji s Ministarstvom obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona, počeo je raditi na nastavnom planu i programu tehničkih i stručnih škola s ciljem usklađivanja onoga što se izučava i ishoda učenja. Uzeti su svi nastavni planovi i programi iz 1994. i 1995. godine, nastavni planovi i programi Kantona Sarajevo i Republike Srpske i katalog za eksternu maturu. Na ovom rade nastavnici i njihovi savjetnici, a, koliko smo obaviješteni, samo usklađivanje ne podrazumijeva drastične promjene u sadržaju, ali će ishodi učenja biti jasno definisani, što će omogućiti ujednačena znanja djece. Ovo nije reforma, jer izmjenu NPiP-a ne prati educiranje kadra za realizaciju nastave po savremenim metodama.
Prema Oxfordovoj enciklopediji, nastavnici bi trebali imati tri vrste kompetencija: profesionalnost, koja podrazumijeva stručno usavršavanje, planiranje i učešće u projektima; pedagoško-didaktičko-metodičke kompetencije, koje se odnose na poznavanje i primjenu pedagoške teorije i prakse, sposobnost podučavanja, kreiranje nastavnih sadržaja, pripremanje za nastavu, upravljanje razredom, ocjenjivanje, motivaciju đaka; radne kompetencije, što je zapravo praktično znanje i podrazumijeva saradnju, predanost poslu, savjesnost, timski rad, osjećaj odgovornosti, poznavanje jezika i tehnologije. U ovom kontekstu nastavnik treba biti interdisciplinarno i multidisciplinarno obrazovan iz predmeta koji podučava i drugih, njemu sličnih, ali i u vještinama podučavanja – poznavanje strategija, metoda i tehnika.
Praksa pokazuje da školstvo, kao važan segment savremenog društva, funkcioniše isključivo na entuzijazmu i ličnim ambicijama nastavnica, bez sistemske, cjelovite i razrađene društvene podrške. Oni koji rade na obrazovnoj reformi mogu uraditi sjajan posao, ali ako nastavnici to ne znaju primijeniti u razredu i ako ne dobiju pomoć, reforme nisu potrebne.
Pojedini nastavnici sve više se sami edukuju jer ne vide smisao seminara i konferencija u hotelima, gdje slušaju predavanja koja su najčešći oblik usavršavanja. Svaki drugi oblik edukacije traži velike financijske troškove, koje škole nisu u mogućnosti snositi. Nastavnice uvijek daju prednost radionicama jer su one interaktivan oblik stručnog usavršavanja, djeluju motivirajuće i ostavljaju utisak da se radi nešto konkretno i korisno za buduću praksu. Ali, njima treba pomoć i savjetodavan rad u učionici. Trenutno su prepuštene sami sebi, pa je i kompletna nastava u razredu prepuštena savjesti pojedinaca.
Potrebno je da fakulteti, koji obrazuje nastavnički kadar, od prve godine studija uvedu nastavnu praksu u školama. Tako bi u škole dolazili nastavnici/pripravnici koji su stekli i dobro obrazovanje i praktično znanje, i primjenjivali ga u razredu.
I evropske nastavnice imaju slične probleme. Prema istraživanjima mreže Eurydice, poznavanje vlastitog predmeta ne predstavlja im problem. Četrdeset posto nastavnika smatra da je dobro pripremljeno u pedagoškom smislu, a svaki drugi se osjeća potpuno nezavisnim u praktičnim aspektima podučavanja; 75% nastavnika ne vidi potrebu za profesionalnim razvojem i usavršavanjem, ali bi željeli da poprave svoj pedagoški pristup đacima, da razvijaju informacijsko-komunikacijske tehnologije, da rade na korelaciji nastavnih predmeta, da individualno rade s učenicima, da se uspješno nose s različitim ponašanjima đaka i da uspješno podučavaju u multikulturalnim ili multijezičnim sredinama. Trajno stručno usavršavanje (CPD, Continuing Professional Development) nastavnika, kao ključnog faktora za unapređenje kvaliteta učenja i nastave, u 28 evropskih obrazovnih sistema smatra se profesionalnom obavezom. Prema posljednjem OECD-ovom istraživanju Teaching and Learning International Survey (TALIS), dva su područja u kojima se najviše osjeća potreba za trajnim stručnim usavršavanjem nastavnika: podučavanje djece s posebnim potrebama i razvijanje informacijske i komunikacijske pismenosti (ICT).
Većina evropskih obrazovnih sistema nalaže školama da imaju plan o trajnom stručnom usavršavanju nastavnog osoblja, a zemlje poput Holandije i Škotske otišle su i korak dalje, zahtijevajući od nastavnica da naprave vlastiti CPD plan, jer one nisu došle u školu samo da prenose znanje učenicama i učenicima, nego da ih pripreme za stvarni život, da im olakšaju učenje, da razvijaju njihovu kreativnost i samostalnost kako bi bili kritički aktivni, stekli sposobnost naučnog mišljenja, sačuvali radoznalost i stalno se pitali i promišljali o stvarima oko sebe.
Na društvenim mrežama ili ličnim blogovima nastavnici često prave grupe po nazivima predmeta i tu razmjenjuju informacije o stručnom razvoju, načinima podučavanja, inovacijama u nastavi, postavljaju primjere sa časa, razne oglede, eksperimente i slično. Oni trebaju podržavati jedni druge, sarađivati jedni s drugima da bi imali dobro ozračje u školi i pozitivnu klimu, te tako stvorili uspješnu reformu.
Dok studiramo i dok se edukujemo za najvažniji poziv – odgoj i obrazovanje mladih – nismo ni svjesni s čime ćemo se sve susretati u učionici. Prvih pet godina rada u školi je teško, dok ne naučimo lekciju, ne steknemo iskustvo u postupanju sa đacima, postizanju discipline i dobre atmosfere na času, ali i dok sami ne nađemo odgovore na pitanja: da li je uredu biti ljubazan; treba li sve dozvoliti učenicima; da li im dozvoliti da kasne na čas, da nemaju knjiga, da pričaju dok predajemo?
Kad sam počela raditi kao nastavnica, i sama sam imala milion pitanja i nisam znala kako da se postavim, dok mi učenici nisu pomogli podsjetivši me da moram biti strožija i da sam previše blaga. Zbunila su me njihova upozorenja, ali sam polako počela shvatati: morate biti strožiji ne znači ništa drugo nego biti dosljedan – ako neko priča na času, treba ga prekinuti, ako ste nečime zaprijetili, to morate provesti u djelo!
Priznajem, nisam to uvijek postizala – prijetila bih testom koji kasnije nisam dala; prijetila zabranom izlaska na veliki odmor koju nisam ostvarila... U školi postoje pravila koja svaki đak mora znati, ali i pravila koja postavljaju pojedini nastavnici, i ona mogu biti vrlo različita. Neki ih ispisuju na velikom panou na zidu učenice: za vrijeme časa nema priče sa ostalima; učenici se ne smiju ljuljati na stolici; tokom časa zabranjeno je konzumirati hranu, kafu, sok ili žvake; nema korištenja mobitela i slušanja muzike; učenice ne smiju kasniti na nastavu i nema ulaska na čas poslije nastavnice; učenici moraju imati knjige i pribor; svako neprimjereno ponašanje biće evidentirano u dnevnik! Granice moraju biti jasno postavljene jer djeca ispituju gdje je linija izdržljivosti i unaprijed znaju šta mogu raditi kod kojeg nastavnika. Ako odustanemo od pravila, postaju nemirni i stanje u učionici je haotično, nemoguće je održati čas. S druge strane, ni potpuna tišina nije rješenje, pa je uvijek moguće dogovoriti se s učenicima da će dobiti svojih pet minuta za razgovor, s tim da će svako ometanje časa ili neprimjereno ponašanje i izostanci s nastave biti upisani u dnevnik i kažnjeni. Tako ćete dati do znanja i ostalim đacima šta ih čeka za takvo ponašanje. Bez odgoja i discipline u odjeljenju nema ni reda ni rada, ali nastavnice i to moraju naučiti – o tome se ne govori ni na fakulteta ni u reformskim dokumentima.
