Postoje dvije poluge pomoću kojih se ljudi mogu kretati – strah i lični interes.
Napoleon I Bonaparte
Ima jedna šaljiva, ali vrlo interesantna priča o motivaciji: u nekoj zemlji odlučila vlast kriminalca osuditi – ni manje ni više nego na pogubljenje na električnoj stolici. Kako je kriminalac uvijek dobro i masno jeo, avaj: ne mogne sjesti na električnu stolicu, bijaše mu pretijesna! Zato suci odlučiše privremenu mjeru – dijeta mjesec dana, odgoda egzekucije. Prođe mjesec dana, stroga dijeta provedena, kriminalac nije izgubio ni grama! Zbunjeni i sumnjičavi u ispravnost propisane dijete, dadoše mu još rigorozniju dijetu! Nakon mjesec dana, opet ništa! Ni grama! Onda ga odlučiše ispitati da li je možda nekako krijumčario hranu, pošto mu je kriminal u dotadašnjem načinu života išao od ruke i stomaka.
Zatvorenik im odgovori: Časni sude, jednostavno nisam imao MOTIVACIJU da smršam!!!
Motivacija igra vrlo važnu ulogu u životu ljudi. O njoj ovisi koliko će osoba biti aktivna, uporna i vrijedna, pa čak i živa u širem smislu te riječi. Kao nastavnica, brzo sam shvatila da je motivacija veoma važna za fokusiranost učenika tokom nastave. Evo jednog nastavničkog iskustva sa časa odjeljenske zajednice.
Vrlo sam oprezna da me djeca u toku tog časa ne uvuku u priču o tome šta neke od mojih kolegica/kolega rade na svom času. Zašto mislim da je to opasno? Prvo, jer djeca često svoj nemar prema obavezama i učenju prikrivaju pričom o profesoru koji ne radi svoj posao, a drugo – čime bih učila djecu svojim primjerom? Da postanu čaršijske mahaluše? Ne. Taj čas posvećujem motivaciji za učenje.
Pitam ih šta ih pokreće da uče. Obično dobijem odgovor: ocjena, ocjena, ocjena, ocjena… Ili, drugi odgovor: ništa!
U tom trenutku ne bih znala odabrati koji odgovor je gori – da uče samo za ocjenu ili da nemaju nikakvu motivaciju za učenje, što je poražavajuće, ali iskreno. Bilo kakvo kratkoročno rješenje, poput mog ubjeđivanja kako je znanje moć, kako je ocjena prolazna, da i učenje može biti zabavno, obično ne pomaže! Većina učenika u početku učenje smatra prisilom, patnjom i obavezom u kojoj ne uživaju. Fiziku, naprimjer, vide kao utjelovljenje hrpe teških formula, historiju uče kao zbir bespotrebnih podataka i suhoparnih činjenica. Slično je i sa hemijom, matematikom, geografijom, filozofijom...
Do nas je. Zaista. Možemo li nešto učiniti kako bismo učenje pretvorili u zabavu ili ih barem motivirati da promijene mišljenje? Duboko vjerujem da postoji način.
No, prvo što trebamo učiniti je provjeriti interes djece i odgovor sredine na njihov interes. Djeca često stvaraju prava umjetnička djela crtanjem ili pisanjem, ali nikom ih ne pokazuju smatrajući da nisu dobra. Ima djece koja se jedva provlače, ali postave briljantno pitanje iz fizike, poput onog kako odrediti gustoću čovjeka, ili zašto se čuje šuštanje kada kocku šećera ubacimo u vodu. Potom treba naći pravi pristup, a ono što sam iz iskustva uvidjela da pomaže, makar da se pomaknemo od tvrde nule, jesu priče, ali ne priče o kolegama sa početka članka, nego poučne priče ili anegdote iz života velikana. Njih djeca pamte i vrlo su im motivirajuće. Pa, evo nekoliko primjera upotrebljivih na časovima.
W. A. Mozart / Barbara Krafft / Wikimedia Commons
Ovim ćete platiti ručak?
Anegdota o slavnom ruskom slikaru Mihailu Vrubelu i skandalu oko (ne)plaćanja ručka.
Skandal je izbio kada je Mihail Vrubel pokušao vlasniku nekog restorana platiti slikom Orijentalna priča (zadaća: pogledati sliku Orijentalna priča, pronaći detalje o njenom nastanku, tehnici slikanja i slično), a završio je tako što je umjetnik morao donijeti novac u narednih nekoliko dana kada je svoju sliku (srećom) dobio natrag. Orijentalna priča uistinu je dragulj; slika je stekla veliku popularnost među umjetnicima, a zahvaljujući neiskusnom oku poduzetnika, ona se sada nalazi u zbirci Ruskog muzeja.
Mozart je bio i vitez
Mocart je bio čudo do djeteta – počeo je pisati muziku prije nego što je naučio pisati slova. Osim u muzici, blistao je u matematici i dobro je znao jezike. Mnogi savremenici nisu vjerovali da dječak može komponovati tako lijepu muziku. Odlučili su provesti eksperiment – zatvorili su Mozarta u sobu, dajući mu samo olovku, papir i krevet. Nakon nekog vremena, otkrili su da je ispisao sve plahte notnim bilješkama, nakon čega o njegovom talentu nije bilo sumnje.
Mozartov otac stalno je govorio: Putovanja nas oblikuju, i to je posebno istinita misao kada je Mozart u pitanju. On je još kao dijete bio veliki evropski putnik, stigavši čak i do Londona. Zašto čak? U njegovo vrijeme glavni oblik prevoza bila je kočija, neudobna i spora. Vrlo spora. Međutim, Mozart je otišao na 17 velikih putovanja, što mu je uzelo 3.720 dana života. To iznosi 10 godina, 2 mjeseca i 2 dana. Ako se prisjetimo da je živio tek nešto više od 30 godina, to znači da je trećinu života putovao!
Domaća zadaća: izračunajte koliko kilometara bismo mogli preći kada bismo putovali današnjim prevozom 3.720 dana!
Mocart je bio i vitez. Papa je Wolfganga prozvao vitezom (Knight of the Golden Spur ili vitez zlatne inspiracije). Ali, umjesto da je, u skladu s običajima tog vremena, pronašao barunicu koja bi odgovarala njegovom viteštvu, mladi Mozart oženio se iz ljubavi i njegov plemeniti status postao je samo zabavna činjenica.
Bez obzira na činjenice iz njegovog života, Salzburg je postao prilično vješt u pretvaranju kulta koji okružuje ovog velikog kompozitora u čokoladne kuglice, parfeme, igračke... Nekima je to pretjerano, a drugima je više nego iritantno što se ovaj muzički genij prodaje i pretvara u kič proizvode. U svakom slučaju, o Mozartu se uvijek može otkriti nešto novo!
J. K Rowling čita Harryja Pottera u Bijeloj kući / Wikimedia Commons
Nadimak Edsona Arantesa do Nascimentoa bio je Pelé
Pelé je, kao što znamo, bio nogometna superzvijezda. Svjetski poznat nadimak dobio je nakon što je pogrešno izgovorio ime nekog brazilskog golmana: Pelé. Jedan od njegovih drugova iz razreda počeo ga je zvati Pelé kako bi ga zadirkivao, a u tome mu je pomogao čak i njegov razrednik!!
Prilično sam sigurna da taj razrednik nije osvojio nijedan svjetski kup, pa možemo reći da se Pelé (zadnji) najslađe smijao. A da je fudbal i bukvalno povezan sa fizikom, govori činjenica da je ovaj slavni nogometaš dobio ime po izumitelju sijalice Thomasu Edisonu. Peleovo pravo ime je Edson Arantes do Nascimento.
Sam Pele je rekao da uspjeh nije slučajnost - to je naporan rad, upornost, učenje, proučavanje, žrtvovanje i ponajviše ljubav prema onome što radite ili učite raditi.
JK Rowling i Harry Potter
Često učenike pitam jesu čitali knjige o Harryju Potteru. Poneki odgovore da jesu.
Na časovima odjeljenske zajednice stalno im ponavljam koliko je čitanje važno. Ali i pisanje! Zato im natuknem nekoliko činjenica o autorici tog svjetskog bestselera.
J. K. Rowling imala je 30 godina kad je dovršila prvi rukopis Harryja Pottera.
Osim toga, ona i Harry Potter imaju rođendan na isti datum. Napisala je početak ovog djela na ubrusu dok je putovala vozom za London. Izvorni rukopis odbilo je 12 izdavačkih kuća prije nego što ga je Bloomsbury uzela. J. K. Rowling nagrađena je ordenom Britanskog Carstva 2001. godine. Ispunila je pet stranica sveske tražeći riječ na Q prije nego što je smislila Quidditch. Njeni roditelji sreli su se na King's Cross željezničkoj stanici, gdje Harry svake godine vozi Hogwarts Express. Njeno pravo ime je Joanne Rowling. Nema srednje ime, i umjesto toga K je posudila od svoje bake Kathleen. J. K. Rowling je od nezaposlene osobe postala multimilionerka za pet godina.
Da nikad nije kasno za uspjeh govore i sljedeći primjeri. Christopher Columbus imao je 41 godinu kada je otkrio Ameriku, Abraham Lincoln je sa 52 godine postao predsjednik SAD-a, Ronald Reagan sa 69 godina, a Nelson Mandela sa 76 godina. Istini za volju – ovo posljednje nije iznenadilo ili oduševilo ili motiviralo moje učenike. Kažu: Kod nas nikako i nikad ne silaze sa fotelje predsjednika.
