Prvi čas na početku školske godine koristim da se upoznam s đacima. Ove godine imam tri nova odjeljenja. Prilikom upoznavanja zamolim učenice i učenike da mi se predstave i kažu nešto o sebi, te insistiram da malo popričamo o čitanju knjiga – mišljenja sam da čitanje u najvećoj mjeri doprinosi uspjehu u školi. Ono ima višestruk utjecaj na ličnost djeteta i vjerujem da su upravo loše čitalačke navike kod djece uzrok njihovog lošeg pismenog i usmenog izražavanja.
Ovakav razgovor me svaki put prilično razočara i rastuži. Naime, u svakom odjeljenju je teško pronaći jedno ili dvoje učenika koji vole i čitaju knjige. Ostali će reći da to baš i ne vole ili da uopšte ne vole. Otvoren razgovor s đacima smatram veoma značajnim, stoga na početku razgovora naglašavam da od njih očekujem iskrenost i da njihovi odgovori ni na koji način neće utjecati na moj odnos prema njima. Tako sam ovaj put u nizu odgovora koji iskazuju nedostatak ljubavi prema knjigama čuo i jedan kojim se izražava mržnja prema tom plemenitom umnom poslu. Jedna djevojčica je, ni pet ni šest, rekla da mrzi čitanje knjiga. Prihvatio sam to kao nešto sasvim normalno, ali u meni je ključalo od bezbroj pitanja koja sam imao na umu. Naravno, prvo sam je upitao zašto mrzi čitanje, a onda sam iskreno rekao da sam iznenađen njenim stavom.
Pitao sam se gdje je pravi uzrok mržnji kod djeteta jer djeca nisu sposobna da iskreno mrze. Ta činjenica mi je davala nadu da se iza takvog stava krije nešto mnogo bezazlenije. S druge strane, upalio se alarm koji kaže da je počelo gorjeti među prstima i ako brzo nešto ne poduzmem – ko zna kako će se sve završiti. Gdje će se sunovratiti čovječanstvo ili barem moj mikrokosmos, do kojeg mi je itekako stalo? Da li je samo pitanje trenutka kada će se to desiti?
Isplanirao sam korake i dao se u akciju. Prvo što ću učiniti je da se detaljnije upoznam sa stvarnim stanjem. Pripremio sam anketu za učenike i učenice, sa sljedećim pitanjima:
- Šta je za tebe lektira?
- Voliš li čitati knjige? (Obrazloži svoj odgovor)
- Šta za tebe predstavlja čitanje knjiga?
- Kakve knjige bi tebe mogle zainteresovati?
- Navedi barem jedan naslov i ime pisca čiju knjigu si pročitao/la ili bi voljela/volio pročitati!
- Zaokruži odgovor sa kojim se najviše slažeš:
Često vidim svoje roditelje ili jedno od njih kako čitaju neku knjigu!
- Tačno
- Djelimično tačno
- Netačno
Cilj ankete bio je da saznam kako zaista djeca doživljavaju čitanje knjiga, koje knjige bi za njih mogle biti privlačne i šta bi mogli biti uzroci nedostatku ljubavi prema čitanju knjiga. Anketom sam obuhvatio 90 đaka od šestog do devetog razreda osnovne škole, od kojih je bilo 48 dječaka i 42 djevojčice.
Prvo pitanje u anketi bilo je usmjereno ka saznanju o učeničkom razumijevanju lektire kao pojma s kojim se đaci susreću u toku svog školovanja još od drugog ili trećeg razreda osnovne škole. Pitao sam se koliko je toga s čim se suočavaju, a da nisu u potpunosti svjesni ni šta je suština određene obaveze, a kamoli kako obaviti tu aktivnost. U mom dosadašnjem radu u nastavi među najvećim poteškoćama bilo je motivisati učenicu i učenika za čitanje knjige koju treba analizirati za čas lektire. Istovremeno sam osjećao da je mnogim đacima jedan od najvećih izazova školovanja kako nastavnika prevariti, kako mu podvaliti svesku sa napisanim bilješkama i zaključcima o knjizi koju su trebali pročitati, a da knjigu nisu ni vidjeli. Doživljavao sam mnogo puta da je neko od njih prepisao analizu knjige sa interneta, pa u istom razredu imamo nekoliko identičnih zapisa o knjizi. Jedanput mi se čak dogodilo da je učenik jednostavno isprintao ono što je pronašao na internetu i to zalijepio u svesku. Naravno, takvih snalaženja među đacima će uvijek biti, i pravo je pitanje kako to spriječiti. Jedan kolega mi je predložio da ih kažnjavam jedinicama, bez imalo milosti. Probao sam i to, ali rezultat je bio da sam imao đake sa jedinicama iz lektire, koji nikada više u životu neće posegnuti za knjigom zbog koje su dobili jedinicu. Jedan od ciljeva časova lektire je motivisati učenika za čitanje, a ne obratno. Zbog toga sada nastojim đacima objasniti da smisao časova lektire leži prvenstveno u čitanju knjige, a tek onda u zapisivanju onoga što smo u knjizi pročitali ili kako smo je razumjeli. Drugo što nastojim jeste ne davati jedinice iz lektire do krajnje nužde. Tako nekim učenicama i učenicima produžavam rok za čitanje i po nekoliko sedmica samo da bi pročitali barem jedan dio. Većim uspjehom smatram to, nego ono što sam postizao jedinicama u dnevniku.
Odgovori na prvo pitanje ankete (Šta je za tebe lektira) bili su veoma raznovrsni, što je potvrdilo moju sumnju u ispravnost učeničkog doživljaja lektire. Najviše odgovora, njih osam, bilo je da je lektira knjiga koju moram pročitati, zatim je bilo pet odgovora da je lektira knjiga, po četiri odgovora da je to obaveza, trošenje vremena i upoznavanje novih knjiga. Od ostalih odgovora, kojih je bilo po jedan ili dva, izdvojio bih da je lektira... nešto najgore na svijetu, većinom knjige od sto i više strana; knjiga koju nastavnik odredi da čitamo i onda nas testira da li smo pročitali; obično budu dosadne; stvar koja mi nikad neće trebati u životu; ono iz bosanskog što se radi na kraju mjeseca kad čitamo knjige i to mi je jedan od mržih časova; knjiga koja ima dobre pouke, ali su pjesme i priče u njima dosadne; neka vrsta samostalnog rada; pomalo dosadno izražavanje našeg mišljenja o nekom djelu; čitanje knjige i opisivanje određene priče u kraćem sastavu; lektire nas upoznavaju s knjigama; lektira nije samo pročitati i prepričati, lektire moramo shvatiti u potpunosti i praviti bilješke tokom čitanja; glupost, besmislena stvar – više bih volio usmeno ispričati nego da pišem; ništa previše važno; predivan podsjetnik, razvijanje rječnika i otkriće nepoznatih riječi; bila je samo obaveza koja se mora ispuniti, danas, kako sam zreliji, lektira je za mene bogatstvo koje se ne može kupiti; nešto malo u tekstu, a nešto puno u umu.
Odgovori na drugo pitanje: Voliš li čitati knjige? (Obrazloži svoj odgovor), nisu u potpunosti potvrdili ono što mi učenici kažu na časovima, a to je da većina njih ne voli čitati. Međutim, bio je značajan broj onih koji nisu izričito napisali da ne vole čitati knjige, već da vole, ali ne čitaju jer nemaju vremena za to od školskih obaveza ili čitaju, ali knjige koje se njima sviđaju. Naime, kada se prevede u brojeve, njih 25 je napisalo da voli čitati knjige, ali među tih 25 bilo je onih koji su napisali da nemaju vremena zbog previše obaveza u školi ili da vole knjige po svom ukusu, a ne lektire. Bio je tačno 31 konkretan odgovor da ne vole čitati knjige, dok su ostali pisali da vole ponekad, da više vole igrati igrice i bilo je pet odgovora i da i ne. Teško mi je izvući neke zaključke iz ovih odgovora, ali djeluje mi da nije baš sve tako crno kako izgleda. S druge strane, očito je da se nešto mora raditi s planom naslova koje djeca čitaju za lektiru u osnovnoj školi, a nastavnice i nastavnici moraju biti mnogo fleksibilniji prilikom odabira obaveznih naslova, te bi trebalo dati mnogo više slobode đacima pri izboru. Također, odgovori nam jasno govore da su djeca preopterećena školskim obavezama i da teško pronalaze vrijeme za čitanje, tako da je rasterećenje nastavnih planova i programa neophodno za sve predmete.
Treće pitanje (Šta za tebe predstavlja čitanje knjiga) donijelo je odgovore koji pokazuju da djeca itekako shvataju značaj kulture čitanja, kao i to da su svjesna velike koristi od te, njima ne baš drage, rabote. Izdvojio bih pet odgovora u kojima piše da je za njih čitanje učenje. Neki od ostalih odgovora bili su da je čitanje bogatstvo rječnika; širenje inteligencije i razuma, te boljeg razmišljanja; širenje rječnika; uspjeh u životu; psihičko odmaranje; obogaćivanje uma i jezika; usavršavanje izgovora riječi; opuštanje i povećanje znanja; znanje; obrazovanje, bolje čitanje i mnogo toga; smirenje i odlazak u moju oazu mira; neka vrsta zabave; davež; nekad dosada, nekad zabava; čitanje knjiga ubija dosadu i daje volju za maštu; obrazovno sredstvo; vježbanje i učenje; saznati misli ili ideje pisca i upoznavanje novog načina pisanja; bolje čitanje i navođenje na uspjeh; učenje i poboljšanje čitanja; hobi i poučavanje; obaveza koja pomaže sticanju znanja; zanimljivost; učenje novih pojmova i lekcija u životu; neke knjige su stvarno teško shvatljive; odmor od spoljnjeg svijeta; zahvalnost bogu što mi je podario oči, usta, ruke...; daje mi znanje, poboljšavam svoj vokabular i daje mi puno mašte; dosada; učenje i dosada; znanje o nekim situacijama i snalaženje; dio mudrosti i zanimljivosti; korisno provođenje vremena; nešto vrijedno i interesantno; čitanje knjige je super; razvijanje znanja i vježbanje čitanja; širenje uma, rječnika, jezika; noćna mora; opuštanje; zabava i pustolovina; ubijanje dosade sa saznavanjem novih stvari; ništa; mučenje, trebamo birati sami knjige koje ćemo čitati; hobi; ljudi koji svaki dan čitaju po više stranica knjige za mene su genijalci.
Rekao bih da odgovori na treće pitanje iz ankete potvrđuju moje zaključke u vezi s našim obrazovnim sistemom, u kojem se kao nastavnici pridržavamo svega propisanog. Ovaj sistem kakav imamo kod naše djece može samo ubiti i posljednju želju za čitanjem. Zašto ne dozvoliti đacima da jednu od knjiga za lektiru biraju sami i da ona nije na spisku lektirnih naslova? Zašto ne svesti obavezni spisak na četiri knjige umjesto dosadašnjih osam (a ima koleginica i kolega koji od svojih đaka traže da pročitaju 12 knjiga u toku školske godine)? Vjerujem da bi se manji broj knjiga pročitao kvalitetnije i da bi bilo više onih koji bi zaista pročitali knjige!
Pitanje Kakve knjige bi tebe mogle zainteresovati možda daje odgovore koji sugerišu u kom pravcu se kreću dječija razmišljanja i afiniteti kad je štivo za čitanje u pitanju. Najveći broj odgovora, njih 26, glasio je da su avanturističke knjige one koje bi njih zainteresovale. Devetero je napisalo da bi to bile humoristične knjige, osmero da su to horori, šestero bi biralo ljubavne knjige i petero ih voli čitati stripove. Od ostalih bih izdvojio četiri odgovora da bi ih zainteresovale pjesme i isto toliko onih koje ne zanimaju nikakve knjige. Ostali su napisali da su to zabavne (?) knjige, zatim ratne, o dinosaurusima, o borilačkim vještinama, knjige edukativnog karaktera, dječije knjige, naučna fantastika, romani, poučne, razne knjige, o prirodi i životinjama, romani o školi, o putu do škole, o školi u starim vremenima i ratu, modernije knjige poput Ruže i tako dalje. Samo jedan učenik ili učenica je napisala: lektira. Od naslova i pisaca navodili su Branka Ćopića i Orlovi rano lete, Hajru Planjca i Tajne djedovog mlina, ali i knjige Pinokio, Robinzon Kruso, Grozni Gaša, Vlak u snijegu.
Naravno, djeca traže ono što im je blisko, željna su pustolovnih sadržaja jer u tome vide zabavu. Najveći problem je što moderna tehnologija daje mnogo drugih mogućnosti i vidova zabave, tako da knjiga postaje sasvim nedostatna da zadovolji njihove potrebe. A i vrijeme koje bi se odvojilo za čitanje mnogo se teže nalazi. Mišljenja sam da se tehnološka dostignuća, poput kompjutera, mobitela, kompjuterskih igrica, ali i filmovi, mogu iskoristiti u svrhu motivacije za čitanje. Moguće je da đacima bliže postanu elektronske knjige nego štampane.
Peto pitanje u anketi nadovezuje se na prethodno i daje precizne podatke o tome šta anketirana djeca (a vjerovatno i ostali osnovnoškolci) čitaju. Ovdje su đaci trebali navesti barem jedan naslov i ime pisca čiju knjigu su pročitali ili bi voljeli pročitati. Najveći broj njih (26) napisao je Vlak u snijegu Mate Lovraka. Jedanaest ih je navelo knjigu Robinzon Kruso Danijela Defoa; deset je napisalo Orlovi rano lete Branka Ćopića; sedmero knjigu Ruža Nure Bazdulj-Hubijar; šestero Ruka na kosi Šukrije Pandže; troje je navelo knjigu Polusestra R. L. Stajna, kao i Dnevnik Ane Frank. Od ostalih naslova izdvojio bih 20.000 milja pod morem Žila Verna, Vampirska akademija autorice Mišel Rid, Bracikina družina B. H. Planjca, Pustolovine Haklberija Fina Marka Tvena, Šef drvena noga Rizaha Pašalića, Baka razbojnik Dejvida Vilijamsa, Grozni Gaša Frančeske Simon, te djelo Harry Potter Džoan K. Roling.
Nakon ankete uputio sam se u biblioteke. Obišao sam školsku, a onda i gradsku biblioteku. Zanimalo me koliko često djeca tu dolaze i koje knjige najviše traže. Zaposlenice Opće biblioteke Maglaj rekle su mi da djeca osnovnoškolskog uzrasta najčešće traže neke horor knjige, među kojima su najčešće one R. L. Stajna i Vampirska akademija. Dječaci najviše traže stripove, a djevojčice ponekad traže ljubavne romane. Među traženim knjigama, ali kod onih najmlađih, često je Grozni Gaša. U biblioteci škole u kojoj radim slična je potražnja za knjigama, s tim što veliki broj dječaka čita knjigu Ja sam Zlatan, svojevrsnu biografiju poznatog fudbalera. Djeca su često neodlučna, pa zahtijevaju od bibliotekarki da im preporuče nešto za čitanje. Korisna informacija koju sam dobio u biblioteci bila je da mnogo više čitaju djevojčice nego dječaci. Razmišljao sam o tome i nisam uspio dokučiti nikakav odgovor na taj socijalni fenomen.
U šestom anketnom pitanju đaci su trebali zaokružiti jedan od tri ponuđena odgovora u vezi sa čitalačkim navikama njihovih roditelja. Smatram jako važnim da djeca imaju dobre uzore u svojim roditeljima kada je riječ o kulturi čitanja. Želio sam saznati koliko često imaju priliku vidjeti svoje roditelje da čitaju neku knjigu. Dvadeset i jedno je reklo da često vidi roditelje kako čitaju neku knjigu, njih četrdeset ponekad, a dvadeset i devetero nikada. Jedan učenik/učenica je napisala da njeni roditelji čitaju poruke na mobitelu ili na društvenim mrežama.
Nakon svega, postavljam sebi pitanje šta su naredni koraci. Prije nekoliko godina pokušao sam kompjutere, mobitele, tablete i internet iskoristiti u svrhu poticanja đaka na čitanje knjiga. Tada sam s učenicima napravio internet-stranicu pod nazivom Čitajmo i učimo. Pronašao sam besplatnu platformu za kreiranje internet-stranice pod nazivom Simplesite, gdje je na veoma jednostavan način, sa malo kreativnosti i mašte, moguće napraviti prilično kvalitetnu web-prezentaciju. Oformili smo stranicu, tu sam počeo pohranjivati elektronske knjige i učiti djecu kako knjige postoje i veoma su pristupačne u tom njima bližem i prihvatljivijem obliku. Osim knjiga, putem platforme Learningapps kreirao sam razne igrice i kvizove. Pokušao sam u cijeli proces uključiti i učenike, te sam napravio profile za razrede, preko kojih đaci mogu pristupiti platformi. Nakon toga dozvolio sam učenicima i učenicama da koriste svoje mobilne uređaje na časovima lektire, kada su mogli pristupiti elektronskim knjigama, te čitati citate iz njih, navoditi primjere, prepričavati i slično.
Prošle školske godine odlučio sam da osnujem Klub čitalaca. Sastajali smo se jedanput mjesečno, čitali odlomke iz nama dragih knjiga, razmjenjivali vlastite literarne pokušaje i, jednostavno, razgovarali. Imao sam desetak đaka koji su redovno dolazili na sastanke i bili su veoma zainteresovani za čitanje i razgovor.
Na ideju i prijedlog jedne koleginice, uveli smo časove čitanja na kojima u posebnom ambijentu – školskoj biblioteci – čitamo knjige po izboru, a onda razgovaramo o njima.
Moj posljednji pokušaj za sada je videokomunikacija. Napravio sam YouTube kanal pod nazivom Čitajmo i učimo, gdje pohranjujem vlastite videosnimke na kojima objašnjavam kako čitati knjigu za lektiru, zatim čitam dijelove knjige, podstičem đake da sami nastave do sljedećeg videosusreta i tako dalje.
Siguran sam da postoji mnogo načina da djecu potaknemo da se bave korisnim stvarima poput čitanja knjiga. Međutim, pitam se koliko nas je spremno žrtvovati svoje slobodno vrijeme da bismo napravili nešto što će se moći koristiti u ove svrhe? Zašto još uvijek nedostatke u vlastitom radu i pristupu liječimo nedovoljnim ocjenama? Da li je zaista tako teško biti dobar uzor mladima? Istovremeno razmišljam i pitam se koliko su nastavnice i nastavnici motivisani da troše svoje slobodno vrijeme kako bi napravili nešto što će dodatno utjecati na đake i poboljšati njihova dostignuća, a koliko su u isto vrijeme demotivisani raznim apsurdnim zahtjevima i zadacima koji se stavljaju pred njih. Razmišljam, a slušam kako mi učenica koja mrzi čitanje knjiga saopštava da je pročitala prvu knjigu u svom životu. Od nečega se mora početi!
