CPU je u saradnji s nekoliko organizacija pokrenuo inicijativu za veći obuhvat djece u bh. predškolskom obrazovanju. Koje polazne podatke imate: koliko djece je sada obuhvaćeno, koliko vrtića imamo, koje su cijene u odnosu na prosječnu platu...?
Obuhvat djece predškolskog uzrasta u akreditovanim odgojno-obrazovnim programima porazno je nizak. Danas je, prema našoj procjeni, a na osnovu javno dostupnih podataka, tek 17,2% (oko 30.000) djece ovog uzrasta upisano u ustanove koje zadovoljavaju kriterije kvaliteta. Skoro 150.000 djece nema mogućnost da pohađa takve programe jer su kapaciteti ustanova nedovoljni, bar onih cjenovno pristupačnih, odnosno subvencioniranih, dakle javnih. Cijene zaista značajno variraju, ali ako govorimo o prosjeku ulaganja po djetetu, evidentno je da izdvajamo oko 1.950 KM godišnje iz javnih i privatnih izvora, što znači da je to trošak od dvije prosječne neto plate u BiH. Ipak, ako roditelji sami finansiraju obdanište za svoje dijete u Sarajevu, za punu cijenu im treba oko 350 KM mjesečno, dakle više od trećine prosječne plate ili polovina prosječne plate osobe zaposlene u privatnom sektoru.
Šta tačno podrazumijeva vaša inicijativa?
Naša inicijativa traži da svi nivoi vlasti u najkraćem roku, a prije početka naredne školske godine, planiraju sredstva i donesu adekvatne propise kako bi cijene svih akreditovanih ustanova, javnih i privatnih, bile pristupačnije, te kako bi svi roditelji imali jednak pristup javnim sredstvima za predškolski odgoj i obrazovanje svoje djece. To, osim djelimično u slučaju Kantona Sarajevo, trenutno nije slučaj. Čak i u Kantonu Sarajevo roditelji koji ne saznaju na vrijeme kada je rok za prijavu za upis u JU Djeca Sarajeva ostaju bez mogućnosti da njihova djeca uživaju subvenciju, čime njihova odluka da pošalju dijete u obdanište, bar iz financijske perspektive, postaje mnogo teža.
Osim što je obavezna jedna godina predškolskog obrazovanja, kako široj javnosti predstavljate značaj predškolskog obrazovanja za djecu?
Mi tu imamo jedan osnovni problem. Odredbe državnog zakona ne primjenjuju se jednako. Sedam od deset kantona uvelo je tu obavezu, u ostatku zemlje je čak i ta godina samo preporučena. Značaj predškolskog odgoja i obrazovanja za dijete tema je za sebe i pokušat ću ukratko da sažmem najvažnije. Rane poticajne intervencije u razvoju djeteta značajno utiču na njegov intelektualni, fizički i psihički razvoj. Posljedično, utiču na formalno obrazovanje, na trajanje tog obrazovanja, te na kompleksnost poslova koje osoba može obavljati na tržištu, što direktno i statistički dokazano utiče na buduća primanja djece. Ovo je naročito važno za ekonomski najranjivije kategorije, koje u osnovi nemaju odakle uložiti novac u predškolsko za svoju djecu, što kasnije, a to vidimo i po rezultatima TIMSS I PISA istraživanja u BiH, ima posljedice na njihov uspjeh u školi, adaptaciju u vršnjačku grupu, te ih zarobljava u spiralu siromaštva. To je osnovni razlog zbog kojeg je izuzetno važno da opštine prepoznaju važnost ulaganja u socijalno osjetljive grupe i njihovo obrazovanje, te jedan od razloga za pokretanje ove inicijative. Ako bih morao u jednoj rečenici nekome objasniti koja je važnost predškolskog, rekao bih da je to ulaganje u kapacitet vašeg djeteta da, kada odraste, bude izvrsna, emotivno i finansijski stabilna osoba.
Šta kažete onima koji cijene da je skupo, da je lakše s nanama, bakama, tetama?
Rekao bih im dvije stvari. Prva i osnovna je da je ulaganje u djecu ulaganje kao i svako drugo. Povrat dobiti je na duge staze i bolje je početi danas, nego sutra, jer juče ne može. Investicije u ljude vraćaju najbolje profite i nema boljeg ulaganja od ulaganja u sopstvenu djecu. Drugo je da svaka društvena grupa ima svoju ulogu u odgoju. Porodica ima svakako najvažniju, ali ne može biti jedina koja oblikuje dijete. Vršnjačka grupa također je važna za razvoj – kroz igru s vršnjacima djeca uče mnogo. Razvijaju kognitivne i fizičke kapacitete, ali se i socijalizuju i razvijaju emocionalnu inteligenciju. Ona im je potrebna za razvoj mekih, odnosno međuljudskih vještina, koje menadžeri danas nazivaju i liderskim vještinama, koje će biti neophodne na tržištu rada budućnosti. Kada tome dodate da to čine u kontrolisanim uslovima, sa edukovanim profesionalcima koji svakom izazovu mogu adekvatno pristupiti, učinak je mnogo veći. Te vještine nemaju sve porodice, pa često roditelji, mlađi ili stariji, u porodici u svojoj nemoći i/ili neznanju kako se odnositi prema djetetovoj energiji i radoznalosti, odgovaraju neprihvatljivom primjenom sile i autoritarnog ponašanja. Tako se od logike samo nam gurate djecu u školu, pustite djecu da budu djeca dođe do toga da djeca iz kuće u vanjski svijet izlaze ili s potpuno pogrešnim percepcijama svijeta ili traumatizirana ili kao starmali, nespremni za vršnjake i snalaženje u kompleksnim odnosima s različitim grupama i pojedincima. Obdanište je idealno mjesto da dijete bude dijete – da se igra i kroz igru uči. Da u svijet izađe sa naoštrenim, a ne zatupljenim potencijalom i kapacitetima da se uklopi u sisteme u kojima će trebati da se koncentriše, da sarađuje, bude pristupačno, prilagodljivo, dopadljivo i fizički vješto. U tom vanjskom svijetu budućnosti neće im trebati da budu poslušni, tihi i bojažljivi, manipulativni ili stidni – štaviše, to će im biti velika životna prepreka.
U vašoj inicijativi stoji da je u 2018. godini u BiH na predškolsko obrazovanje potrošeno blizu 60 miliona KM (0,16% BDP-a), od čega oko 41 milion iz javnih, a oko 19 miliona iz privatnih izvora, te da je, poređenja radi, samo na dionici autoputa zaobilaznice oko Zenice od 11 km utrošeno blizu 450 miliona KM. Zašto ste upotrijebili baš ovo poređenje? Šta o našim vlastima govori ta razlika u ulaganjima u obrazovanje kroz koje mora proći svaki stanovnik ove zemlje i tu, za neke i spornu, infrastrukturu?
Mi smo ta dva slučaja uzeli kao prikaz pristupu našeg društva prema kapitalnim ulaganjima. Prvo je ulaganje u ljudski kapital, a drugo u transportnu infrastrukturu. Poenta je da danas ulažemo ogromna sredstva u puteve kojim se trebaju kretati ljudi i robe. Tim putevima će za deset godina voziti sofisticirana teretna vozila na električni pogon, a u njihovim će prikolicama iz pravca sjevera dolaziti sofisticirani proizvodi na naše tržište. Ako želimo da ostanemo konkurentni, iz Bosne i Hercegovine ka sjeveru također trebaju izvoziti tehnološki napredna rješenja i proizvode. A kako će to biti moguće kada tek jedno od šestero djece u BiH pohađa programe koji im u ranoj dobi daju poticajnu sredinu i tako osiguravaju da budu radna snaga koja će kreirati te inovativne proizvode? Dakle, ako ulažemo u infrastrukturu za budućnost, trebamo ulagati u radnu snagu i preduzetnike budućnosti. Bez adekvatnih ljudi nema smisla, bez vrtića nema poente. Ako nam je strategija privlačiti investitore koji nude dobro plaćena radna mjesta, ulaganje u predškolski sistem je nužda. Evropska unija prepoznaje značaj obdaništa i jaslica za razvoj ljudskih potencijala. Koliko su važni pokazuju njeni standardi za sve zemlje članice, odnosno definisani ciljevi iz Barselone za postizanje obuhvata od 90% za uzrast od 4 do 6 godina, a 33% obuhvata za mlađe od 3 godine. Ove ciljeve većina članica postigla je do 2020, uključujući i Sloveniju.
Strategija razvoja FBiH postavila je kao cilj povećanje stope upisa djece u vrtiće sa sadašnjih 17% (od 0 do 6 godina) na 80% do 2027. godine. Djeluje li vama to ostvarivo? Znate li šta se događa u Republici Srpskoj u ovim procesima?
Mi smo ocijenili u našoj analizi da je cilj preambiciozan i teško ostvariv zbog niza nepremostivih izazova u kontekstu infrastrukture i ljudskih resursa. Konkretno, ne možemo odškolovati potreban kadar i izgraditi dovoljno objekata za postizanje tog obuhvata u zadatom roku. Cilj RS-a je mnogo objektivnije postavljen – 30% obuhvata – ali ni on u godini u kojoj ciljevi iz strategije trebaju biti ostvareni nije ni blizu ispunjen. Mi smo u našoj analizi dali prijedloge dva modela koji mogu stvoriti finansijske i tržišne preduslove da obuhvat bude značajno povećan, te smo radili procjene troškova za postizanje obuhvata na nivou države do 30% u narednih pet godina.
Pozvali ste entitetske, kantonalne i lokalne vlasti da u okviru svojih nadležnosti, bez odlaganja, pristupe aktivnostima koje će voditi ka povećanju stope upisa djece u predškolske ustanove, te da objave mjere za ostvarenje ovog cilja. Koje mjere biste Vi voljeli vidjeti, imate li neke ideje koje možete sugerisati?
Naravno. Za gradove, opštine i dva kantona u kojima se javno finansiranje predškolskog radi na nivou kantona, preporuka je bezuslovna ili puna vaučerizacija, koja je predviđena Strategijom FBiH 2021–2027. godine. To podrazumijeva nediskriminatorno subvencioniranje djece upisane u SVE akreditovane ustanove – javne i privatne, a za KS bi razlika bila da se finansiraju i djeca koja nisu na listi čekanja. Za dva entiteta preporuka je uvođenje poreskog oslobađanja za predškolski odgoj i obrazovanje djece radnika, što bi podržali poslodavci. To je rješenje koje će zaposlenima smanjiti trošak za predškolski odgoj djece, a omogućit će poslodavcima da predškolske ustanove otvaraju u sklopu svojih prostorija ili da prostorije ustupe akreditovanim vrtićima da otvore svoju radnu jedinicu za radnike te kompanije. Tako ćemo za zaista simbolične iznose smanjenja poreskih prihoda dobiti jeftin ili besplatan predškolski odgoj koji poslodavci omogućuju svojim zaposlenicima. Hrvatska je ovo rješenje uvela 2019. godine, a ako bi poslodavci i radnici odgovorili na sličan način u smislu korištenja te olakšice, u prvoj godini primjene imali bi oko 4.500 novoupisanih u akreditovane ustanove, što bi nas koštalo blizu dva miliona KM. Tako bi obuhvat u jednoj godini samo po tom osnovu skočio na 19,6%.
Ako govorimo o javnim i privatnim – sada postoji utisak da je velika razlika u ponudi kvaliteta predškolskog obrazovanja. Treba li to ujednačiti ili ostaviti ustanovama na volju?
Razlike su značajne između akreditovanih i neakreditovanih ustanova, bez obzira na prirodu njenih osnivača. Naravno, razlika ima među akreditovanim ustanovama, čak i među javnim vrtićima, ali iz razgovora s organizacijama koje rade sa svim ustanovama imamo informacije da je kvalitet programa akreditovanih javnih i privatnih vrtića, iako u dobrom broju slučajeva daleko od idealnog, generalno zadovoljavajuć, čak i dosta veći u odnosu na osnovo obrazovanje. Ne može i ne smije minimum kvaliteta biti ostavljen na volju bilo kome – sve iznad toga je zdrava tržišna konkurencija koja će pogodovati djeci kao korisnicima. Mi danas imamo prostore u kojima se djeca hrane i čuvaju, to nisu ustanove već čuvaonice koje sliče vrtićima, ali tamo nema garanta da će dijete imati odgojno-obrazovnu komponentu programa. Ali rade, jer radnici nemaju gdje drugo ostaviti djecu, moraju ih dati nekome – tamo gdje ima mjesta. Naša procjena je da će povećanje ulaganja javnog novca u akreditovane programe i ustanove potaći osnivače akreditovanih ustanova da otvore nove. Time ćemo i one koji danas nisu akreditovani, a koji se bave čuvanjem djece radnika, natjerati da to postanu. Jer će, u suprotnom, akreditovane institucije biti ne samo kvalitetnije, već i cjenovno i lokacijski pristupačnije, pa će, ako žele opstati i nastaviti ostvarivati profit, ipak morati uložiti u kvalitet i kvalifikovane radnice i radnike.
Na kakav odziv je naišla vaša inicijativa, jeste li dobili reakcije i kako komentarišete to da blizu stotinu onih koji su je podržali ne želi da objavi svoj identitet?
Iskreno, očekivao sam mnogo veći interes građana i veći broj potpisa peticije. Shvatam da na ovoj temi još uvijek treba mnogo raditi, kako bi građani prepoznali značaj predškolskog obrazovanja. Tu svi imamo veliku obavezu i mnogo posla. O posljednjem dijelu pitanja nisam mnogo razmišljao – motivi za anoniman potpis peticije online su različiti. Mislim, pa i želim da vjerujem, da ljudi jednostavno cijene svoju privatnost. U suprotnom, živimo u društvu u kojem značajan procenat ljudi smatra da će vlasti uzvratiti represijom, čak i na izraz stava o politički nedelikatnom pitanju javne potrošnje i želje da ulažemo više u našu djecu. To bi zaista za mene bila porazna slika stanja svijesti građana. Što se tiče odziva organizacija civilnog društva, on je sjajan. Faktički, nema domaće organizacije koja se bavi obrazovanjem da je nije podržala. Naša rješenja podržavaju i sindikati i poslodavci. Voljeli bismo da su inicijativu podržale međunarodne institucije koje u svom mandatu imaju obrazovanje, a u strateškim dokumentima među prvim tačkama povećanje obuhvata kao alat za borbu protiv siromaštva i postizanje razvojnih ciljeva. Na tome još uvijek radimo. Odziv će nam biti posebno važan kad inicijativu budemo predstavljali donosiocima odluka na svim nivoima, uz webinar koji smo pripremili u saradnji s kolegama iz Centra za obrazovne inicijative Step by Step i Centra za javne politike i ekonomske analize (CPA). Taj odziv nam je najvažniji jer od njega zavisi koliko će inicijativa biti učinkovita.
