Kada sa svojim đacima ili sa kolegicama razgovaram o čitankama kojima se služimo na času, najčešći su zaključci da one ne zadovoljavaju naše potrebe u potpunosti. Naime, nerijetko posluže samo za čitanje književnog teksta, a put ka razumijevanju i analizu sprovodi sam nastavnik, držeći se nekog vlastitog plana i smjernica kojima nastoji što više približiti sadržaj teksta svojim đacima. Pitao sam se koliko bi zajednička jezgra nastavnih planova i programa zasnovana na ishodima učenja mogla pomoći u tome da u budućnosti dobijemo kvalitetnije čitanke koje bi pomogle da se zadani ishodi i postignu.
U Bosni i Hercegovini je 2008. godine osnovana Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO) s misijom: Doprinijeti kvaliteti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i procesa cjeloživotnog učenja, kao i konkurentnosti obrazovnih sustava Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu, kroz razvoj zajedničkog jezgra nastavnih planova i programa, uspostavu standarda znanja, praćenje i evaluaciju postignutih rezultata u obrazovanju, razvoj obrazovanja odraslih i cjeloživotnog učenja te sudjelovanja u razvoju kvalifikacijskog okvira, kao i kreiranju i promoviranju kvaliteta obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
APOSO je 2018. godine kreirao Zajednička jezgra definisana na ishodima učenja u Bosni i Hercegovini gdje se jasno definišu sve one kompetencije i vještine koje bi đaci trebali steći tokom svoga školovanja od predškolskog do kraja srednjoškolskog nivoa. U dokumentu se nastoji da se akcenat sa sadržaja koji đaci usvajaju prenese na ishode, odnosno vještine i sposobnosti koje dolaze kao rezultat učenja. Za svakog nastavnika bi, ubuduće, glavni cilj trebao biti postizanje definisanih ishoda, odnosno osposobljavanje đaka da stečena znanja mogu primijeniti u svakodnevnom životu. Da bi se cilj zaista ostvario, neophodno je prilagoditi metode rada onome što bi trebalo biti krajnji rezultat svakog nastavnog časa. Osim toga, svi materijali koje nastavnice koriste moraju biti kreirani i modelirani na način da doprinose ostvarenju ishoda učenja. To se, naravno, kada je riječ o nastavi književnosti, odnosi i na čitanke.
Smatram da čitanke koje su trenutno u upotrebi ne mogu odgovoriti na izazove koji će biti stavljeni pred nastavnice prilikom realizacije nastave prema definisanim ishodima učenja. Uostalom, vjerujem da sam to uspio pokazati u prethodnim tekstovima, potkrijepljenim mišljenjima đaka i nastavnika, koja su se uglavnom odnosila na loše odabrane odlomke iz književnih tekstova, prevelik broj pravopisnih i gramatičkih grešaka, nejasno formulisane definicije i pitanja za analizu djela, te površno ili pogrešno objašnjenje manje poznatih riječi i izraza.
S obzirom da su definisani ishodi za maternji jezik i književnost podijeljeni na tri oblasti – čitanje, pisanje i usmeno izražavanje i slušanje – trebao bi se znatno smanjiti broj tekstova u budućim čitankama. Prema mom razumijevanju – rad na jednom književnom tekstu morao bi se realizovati tokom tri časa, tako da se prvi čas posveti čitanju i razumijevanju pročitanog, drugi čas pisanju, a treći usmenom izražavanju i slušanju; nemoguće je da se u sada propisanome roku obrade svi tekstovi obuhvaćeni trenutnim nastavnim planom.
Treba naglasiti da se zajedničkim jezgrom ne propisuju tekstovi, niti autori koji će biti odabrani i uvršteni u čitanke. To znači da je neophodno kreirati i nove nastavne planove i programe, odnosno kurikulume sa znatno manjim brojem književnih tekstova. Novi kurikulumi u Sarajevskom i Zeničko-dobojskom kantonu već su završeni i uvidom u njih (pri tome mislim prvenstveno na kurikulume u Zeničko-dobojskome kantonu u kojem živim i radim) može se primijetiti da su naslovi književnih tekstova ostali isti, ali je njihov broj znatno reduciran, što je veoma pohvalan potez. Međutim, prilikom odabira tekstova važno je obratiti pažnju na njihovu aktuelnost u odnosu na mlade generacije. Smatram da tekstovi koji su već u čitankama uglavnom ne odgovaraju njihovim interesima. Također je važno da su u čitankama podjednako zastupljeni i pisci i spisateljice ili da taj broj bude barem približan. Neophodno je da se tekstovi u čitankama daju u punome obliku, bez bespotrebnih skraćivanja koja otežavaju ostvarivanje ishoda u vezi sa razumijevanjem pročitanoga. Na kraju, prednost treba dati kvalitetu, a ne zadovoljavanju nacionalnog ključa, što je, pretpostavljam, i najteži kriterij pri izboru tekstova za čitanke u našem školstvu.
Pošto zadaci za rad tokom ili neposredno nakon čitanja književnog teksta trebaju biti usmjereni ka ostvarenju zadanih ishoda – oni bi morali biti značajan segment budućih čitanki. Ne bi trebali biti prepušteni nastavnicima, već je neophodno pokušati kreirati zadatke koji će uključiti različite metode rada i time zaista poslužiti pri realizaciji nastave. Mnogo je metoda koje se kroz čitanku mogu predstaviti nastavnicama. Nedavno sam vidio kako je jedna nastavnica, na izvrstan način, upotrijebila metodu zvanu drvo problema kako bi đake dovela do uspješne analize likova i događaja u jednom književnom djelu. Time je uspjela da ostvari jedan od ishoda propisanih Zajedničkim jezgrima, a to je Analizira likove, događaje i ideje, te njihove međuodnose u tekstu i pri tome je čas učinila zanimljivim, kreativnim i motivirajućim za svoje đake. Možda bi se ta i slične metode mogle uvrstiti u buduće čitanke i poslužiti kao dodatni motivatori nastavnicima koji su prinuđeni da sami istražuju i dovijaju se raznim načinima kako bi djeci nastavu učinili privlačnijom?! Naime, zadaci i pitanja u čitankama trebali bi se kreirati tako da đake potiču na razmišljanje, kao i na kreativnost. Bilo koji književni tekst može poslužiti kao poticaj za pisanje i stvaranje nečeg novog, s tim da se đacima daju određene smjernice (pomoću pažljivo osmišljenih pitanja, slika, ilustracija i slično) koje bi ih vodile ka uspješnoj primjeni stečenog znanja. Odličan primjer je zadatak u Čitanci Svezame otvori se 6 u kojem se đacima nudi ilustracija na kojoj je prikazan pas kako prelazi rijeku i u rijeci vidi svoj odraz. Đaci imaju zadatak da prepoznaju o kojoj basni je riječ, zatim da i sami nacrtaju po jednu basnu, a onda da basne sa crteža pričaju ostatku razreda.
Dobar primjer su i zadaci iz čitanki Azre Verlašević i Vesne Alić – motivacioni citati koje autorice nude prije čitanja zadanih književnih tekstova. Uz biografski tekst pod naslovom Suze kojih se stidim Zlate Kolarić-Kišur data je misao američkog književnika Henrija Dejvida Torea koju đaci trebaju uporediti sa narodnom poslovicom Odijelo ne čini čovjeka, odabrati prihvatljiviju misao i obrazložiti je.
Ukoliko autorice i autori budućih čitanki uspiju da stvore udžbenike koji će zaista pomoći i đacima i nastavnicima, a to su udžbenici koji nude djeci bliske sadržaje, raznovrsne i unaprijed osmišljene zadatke sa upotrebom različitih metoda, onda će to dovesti i do postizanja zadanih ishoda. Čitanke bi mogle biti odlični motivatori i onim nastavnicama i nastavnicima koji nisu pretjerano zagrijani za uvođenje bilo čega novog u nastavu.
