U jednom odjeljenju šestog razreda iz zadnje klupe me, svojim krupnim očima, posmatra učenik koji nastavu prati po prilagođenom planu. Drugim riječima, on je jedan od onih đaka koji podliježu inkluzivnom pristupu nastavnom procesu. Prema principima inkluzije, neophodno je svima pružiti priliku da pohađaju nastavu sa svojim vršnjacima, pa i onima koji imaju izvjesne teškoće.
Čim sam ugledao tog učenika u zadnjoj klupi, pomislio sam kako bih ga trebao premjestiti u prvu, da bude bliže meni, ali i tabli. Onda mi je palo na pamet da bi to moglo loše utjecati na njegov status u razredu, ali sam se također sjetio da u ovim okolnostima to gdje sjedi uopće nije bitno jer mu se svakako ne smijem približiti, moram biti udaljen od njega najmanje dva metra.
Pitam ga da li uspijeva zapisati sve što od njih tražim. Potvrđuje mi i ne skida osmijeh sa lica. Drago mu je kad se njemu posebno obraćam. Tu je i asistent, ali i on ima ograničenje pristupa u vidu dva metra razdaljine. Danima razmišljam kako da se postavim u ovakvoj situaciji, a onda se sjetim nečega što sam osmislio sa jednim dječakom koji je bio izuzetno povučen i tih. Iz njega se teško mogla izvući ijedna riječ. Tada sam se dosjetio da mu napišem pismo, odnosno neku vrstu poruke. Izgledalo je ovako: Dragi dječače, ja sam tvoj nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Obraćam ti se ovako kako bih ti rekao da mi je tvoja učiteljica pričala o tebi i zamolila me da obratim posebnu pažnju na tebe. Nadam se da ćemo se dobro slagati. Želim ti reći da sam sretan što sam tvoj nastavnik i volio bih da mi kažeš sve što te muči. Bilo bi mi drago kada bi podigao ruku kada želiš nešto da kažeš i kada bi to glasno i jasno izgovorio. Za početak bi bilo lijepo da i ti meni napišeš jednu ovakvu poruku. Ako želiš, možemo često komunicirati na ovaj način. Sada bih volio da na liniji ispod napišeš svoje ime i prezime kako bih znao da si sve ovo uspio da pročitaš i da si me razumio. Tvoj nastavnik!
Poruka je na njega djelovala pozitivno, te smo jedno vrijeme komunicirali isključivo na taj način. Onda je odjednom počeo da se javlja i da usmeno komunicira sa mnom. Nadao sam se da će i ovaj put upaliti, pa sam sličnu poruku napisao i svom sadašnjem učeniku. Poruka je djelovala pozitivno, pa sam dobio odgovor u kojem je pisalo njegovo ime, te da voli da radi, uči, piše, crta, a također voli da nekog posluša, naprimjer nastavnika i nastavnicu. Sve je bilo sasvim jasno i nastava je mogla da se nastavi. U poruke sam počeo ugrađivati i jednostavne zadatke koji će mi pružiti uvid u njegove sposobnosti, ali i pomoći mi kod procjenjivanja njegovog rada. Praksa se pokazala efikasnom, ali situacija je postala složenija jer je učenik jednu sedmicu u školi, a drugu nastavu prati online, odnosno dobija lekcije putem Vibera. Tokom online sedmice nemam nikakvu povratnu informaciju od njega.
Razmišljam o tome koliko je pandemija zakomplikovala naše živote, a, opet, koliko teško utječe na živote onih kojima su i normalni uslovi bili komplikovani i teški. Postoji li model koji će biti prihvatljiv za inkluzivnu nastavu, a istovremeno zadovoljiti preporuke koje se moraju poštovati? Je li moguće ostvariti saradnju sa đacima koji imaju poteškoće, a da im se fizički ne približimo? Koliko su spremni nastavnici i nastavnice da se izbore sa ovakvim izazovima ako im je rad sa đacima koji imaju poteškoće i ranije bio otežan?
Sigurno je da sam ne mogu naći odgovore na ova pitanja, ali vjerujem da je moguće pronaći puteve kojima razumijevanje i empatija može doći do onih kojima je potrebna. Bez empatije, a ona predstavlja prvi i najvažniji korak u pristupu djeci s poteškoćama, teško da ćemo uspjeti ostvariti zadane ciljeve. Možda napisana poruka, lijepa riječ, pokazivanje interesovanja za tuđu sudbinu i nije pretjerano teška misija?! Neka naš trud i nastojanje da iznađemo najbolje rješenje postanu poruke u boci koje će neki od naših đaka jednog dana pronaći i nastaviti da vjeruju da nisu i da nikada neće biti zaboravljeni i ostavljeni.
