Pravilnik o prijemu zaposlenika u škole Tuzlanskog kantona, kao i njegove izmjene i dopune, izvorište su diskriminacije po kriteriju pripadnosti boračkoj populaciji. Takvog je stava Admir Terzić, predsjednik sindikata srednjeg i visokog obrazovanja u TK: Generalan stav sindikata i srednjeg i osnovnog obrazovanja jest da su saglasnosti koje su uvedene prošle godine u pravilnik, a zadržane i ove i još proširene na populaciju djece demobilisanih boraca, nešto što je apsolutno neprihvatljivo i nešto što širom otvara vrata za korupciju, nepotizam, stranačko zapošljavanje i diskriminaciju kako unutar kategorija boračke populacije, tako i boračkih kategorija u odnosu na druge kategorije.
Na bodove koje dobijate na osnovu stručnih kompetencija, na konkursu dobijete još 30 posto ukoliko ste dijete poginulog borca. Ukoliko ste RVI, dobijete 25 posto. Dodatno se boduju još demobilisani borci, članovi njihovih porodica, dobitnici ratnih priznanja te djeca dobitnika ratnih priznanja.
Ukoliko je roditelj kandidata i demobilisani borac i dobitnik ratnog priznanja, kandidat će dobiti bodove po oba kriterija.
Osim bodova, navedene kategorije su protežirane i po osnovu saglasnosti. Naime, ukoliko broj bodova nije dovoljan da poželjni kandidat bude primljen, škola može poslati zahtjev Ministarstvu te na osnovu tog zahtjeva Ministarstvo može dati saglasnost za njegov prijem makar on bio zadnji na listi.
Na spisku kandidata koji su dobili saglasnost od ministra obrazovanja Izeta Jagodića, a koji je objavljen na stranici Ministarstva obrazovanja TK, nalazi se 31 ime. Saznali smo da to nisu sva imena. Nedostaju barem dva. Selmir Karić je jedno od njih. Kao dijete demobilisanog borca dobio je saglasnost i zaposlio se na poziciju nastavnika matematike u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić u Gradačcu. Izvor iz škole potvrdio nam je je da su za tri osobe tražene saglasnosti od Ministarstva, ali da ju je dobio samo Karić. Izvjesnu prednost taj kandidat imao je i zbog činjenice da je prethodnih godina povremeno bivao angažiran u toj školi na istoj poziciji. Po istom principu nastavnik matematike je postao i Semir Bojić u Osnovnoj školi Breške. Tamošnji direktor Denis Ibrišević nije povodom tog slučaja imao ništa drugo da kaže osim toga da je sve rađeno u skladu s važećim pravilnikom i procedurama.
Iako je bila prvorangirana na konkursu, na punu normu nastavnice engleskog jezika na neodređeno vrijeme nije primljena ni Azra Lulić u Drugu osnovnu školu u Živinicama. Primljena je 35. osoba s rang-liste, kao dijete šehida za koju je škola od Ministarstva tražila saglasnost. Azra Lulić je podnijela prijavu Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove a razmišlja i o tužbi iako je ta pozicija više ne zanima: Sama pozicija, iako na neodređeno, više me i ne zanima, jer ne želim raditi u okruženju u kojem dominira prosvjetna mafija. Ovo je čisto da ih ne pustim da rade šta hoće bez ikakve borbe i na taj način prešutno aminujem njihove malverzacije.
Međutim, paradoks ovog slučaja krije se u još jednoj činjenici, a ta je da je i trećerangirana osoba Suada Osmančević šehidsko dijete, za koju škola nije tražila saglasnost. Ona se protivi saglasnostima: Moje mišljenje je da je procentualno uvećanje bodova sasvim dovoljno, a što se tiče saglasnosti, ne samo da je nepotrebna već smatram da se time samo otvaraju vrata korupciji i diskriminaciji. Moj slučaj jasno to dokazuje. Način da neko iskoristi termin djeca šehida, a onda zaposli nekog sa 35. pozicije iako na istoj rang-listi postoji dijete šehida kao trećerangirano direktno gazi po ljudskom dostojanstvu, a posebno je sve ovo sipanje soli na ranu koja je ionako bolna i otvorena već 20 godina.
Suada Osmančević smatra da je u ovom slučaju najviše diskriminirana Azra Lulić jer je imala najviše bodova, ali isto tako smatra da se njeno pravo, kao djeteta šehida, ako joj je već dato, moralo ispoštovati: Na intervjuu su mi rekli da direktor planira tražiti saglasnost za dijete šehida. Bila sam iznenađena, znajući da na listi ispred mene nema djece šehida. Rekla sam im da sam i ja dijete šehida. Malo su me začuđeno gledali, pa su me pitali zašto nisam tražila saglasnost. Odgovorila sam im da nisam od onih koji traže i da ako mi je već dato nekakvo pravo, a dokumentacija sva uredno dostavljena, gdje piše da sam dijete šehida, zašto onda ja moram vas da molim da pošaljete za mene saglasnost. To onda nije pravo već stavljanje mene u situaciju da prosim.
Kontaktirali smo školu da vidimo šta oni imaju reći na sve ovo. Rečeno je da pošaljemo mail s pitanjima i da ćemo dobiti odgovor. Mail smo poslali 30. septembra i ako odgovori stignu, objavit ćemo ih.
Postoje i kandidati sa više od deset godina radnog staža, a bez stalno zasnovanog radnog odnosa. Pritom se desi da u konkurenciji s takvima, na osnovu saglasnosti, za stalno bude primljen neko ko je skoro diplomirao. Mersida Suljagić-Imamović je počela raditi 2001. godine, ali ugovor na neodređeno nikad nije dobila.
Posljednjih sedam godina sam radila u Srednjoj medicinskoj školi. Uvijek je bilo po tri-četiri norme na konkursu, ali nikada Ministarstvo nije dalo saglasnost na raspisivanje konkursa na neodređeno, pravdajući se smanjenjem broja đaka. Međutim, prošle godine tadašnji ministar Mirsad Kunić daje saglasnost za čak dvije pozicije za stalno, gdje je primljen demobilisani borac i supruga RVI-a. Oboje su diplomirali dvije godine poslije mene.
Ove godine konkurisala je u Gimnaziju Mustafa Novalić u Gradačcu. Mersida ima i titulu magistra. Magistrirala je genetiku, no ni to joj nije pomoglo. Ispod rang-liste je samo stajala napomena da se ne prima prvorangirani, jer je iskorišten član pravilnika kojim se traži saglasnost za drugog kandidata.
Za stalno je primljena, na osnovu saglasnosti, Emina Taletović, kćerka šehida koja je diplomirala prije manje od godinu dana. Na cijelu tu situaciju direktorica škole Fikreta Čobo kaže da staž nije garancija kvaliteta te da treba primati djecu koja žive bez roditeljske skrbi ukoliko za to postoji prilika. Ona kaže i to da je sve urađeno zakonski u skladu s važećim procedurama te kad procedure budu drugačije i ona će drugačije postupati.
Iako etički sporan, a očito i neotporan na zloupotrebe, zakon niko od direktora ne dovodi u pitanje. I svi se smatraju slobodnim od svake odgovornosti, koju prebacuju na nadležno Ministarstvo. Na tu smo adresu poslali pitanja, odgovore očekujemo. Pitanje koje ovim tekstom upućujemo javnosti samo je jedno i dosta je jednostavno: kako smo došli do toga da se izbor nastavnog kadra bazira na socijalnim elementima a ne na stručnim kvalitetima?
Fotografija preuzeta sa: www.deviantart.com
