Šta za djecu znači online nastava, ali i kombinovana nastava na način sedmica online – sedmica u učionici?
Trenutni način organizacije nastave predstavlja veliki izazov kako za obrazovni sistem tako i za samu djecu. Online nastava podrazumijeva da djeca već imaju razvijene radne navike, osjećaj odgovornosti i određeni stepen samostalnosti da bi efekat ovog vida nastave bio uspješan. Ali, kada uzmemo u obzir djecu nižih razreda ili u razrednoj nastavi, teško je očekivati da će ona moći adekvatno pratiti nastavu na ovaj način. Naime, moramo uzeti u obzir da je za pravilan kognitivni i socio-emocionalni razvoj djece od iznimne važnosti školsko okruženje, društvo vršnjaka, pravila koja se uče u školi... Ne trebamo zanemariti ni djecu starije dobi. Online nastava pruža im mogućnost da na koristan način upotrijebe svoje informatičke vještine, osigurava im lakšu organizaciju vremena, kao i jačanje samostalnosti i osjećaja odgovornosti. Ali, s druge strane, tu je nedostatak socijalnih kontakta, interakcije s vršnjacima... Stoga, uzimajući u obzir individualnost svakog djeteta, samo ovaj vid nastave teško može zadovoljiti kriterij uspješnog i efikasnog obrazovanja. Zato je kombinovani model u trenutnim okolnostima, pogotovo za mlađu djecu, dobar način stvaranja minimalnih uslova za adekvatan sistem obrazovanja.
Kako na djecu utiče nedostatak druženja, iščekivanje zadataka ispred računara, izostanak direktne komunikacije sa vršnjacima i nastavnicama?
Škola, osim obrazovne, ima i odgojnu funkciju. To je mjesto gdje djeca uče, druže se, rastu i razvijaju se. Učiteljice i učitelji su osobe u kojima djeca prepoznaju važne modele ponašanja i razumijevanja sebe i svijeta. Uz njih stiču radne navike i razvijaju samopouzdanje. Izostanak kontakta sa ovako važnim osobama može ostaviti nenadoknadive praznine. U višim razredima, u skladu sa razvojnom dobi, djeci i adolescentima neophodno je druženje sa vršnjacima. Virtualno susretanje s njima nije adekvatna zamjena za direktni kontakt. Nedostatak zdravog kontakta ostavlja ozbiljne posljedice na emocionalni i psihološki razvoj. U uslovima nedovoljno direktnog kontakta sa nastavnicima i vršnjacima iščekivanje zadataka pred računarom povećava frustraciju i negativno utiče na motivaciju za učenje.
Sve je više nastavnika koji primjećuju da djeca nemaju sjaj u očima, da su odsutna. Kako to komentarišete?
Pandemija, i sve ono što ona nosi sa sobom, neminovno utiče na to da djeca doživljavaju širok spektar emocija. Smanjeni socijalni kontakti, online škola i nedostatak društvenih interakcija kao dio školskog dana, brojna pitanja o virusu i strepnje hoće li se neko bližnji zaraziti, gubitak svega onoga što im je važno u procesu sazrijevanja – može izazvati anksioznost, strah, brigu, tugu i mnoge druge emocije. Svaka od njih normalna je i očekivana. Ukoliko te emocije roditelji prepoznaju, prihvate i normaliziraju, dijete će imati priliku da ih izrazi, verbalizira, i osjetit će razumijevanje. To će olakšati i umanjiti njegove reakcije. Međutim, roditelji često misle da će, ako priznaju osjećanja djetetu, pojačati njegove reakcije, te se trude da skrenu pažnju s loših emocija, izbjegavaju pričati o njima ili žele umanjiti njihovu jačinu. U takvim situacijama, kada dijete nema dozvolu da izrazi sve te emocije ili ih ne izražava kako bi zaštitilo roditelja za kojeg smatra da nema kapacitet da se nosi s njima, dijete ih okreće ka sebi. One postaju još snažnije, dijete je zbunjeno, a problemi se čine većim i strašnijim. U djetetu se dešava oluja s kojom ono ne zna kako da se nosi, a manifestno je možemo prepoznati po zamišljenosti, odsutnosti i nedostatku životne energije, koja bi dala taj sjaj u očima. Energija djeteta usmjerena je na njegov unutrašnji svijet koji je buran i prevazilazi njegove kapacitete suočavanja, što rezultira smanjenom motivacijom za svakodnevne aktivnosti i problemima u komunikaciji, i može imati dugoročne posljedice.
Mnogo je nastavnika koji primjećuju da djeca uče napamet, da ne povezuju činjenice, da ne znaju da planiraju, da maštaju... Šta nam to govori o djeci i šta urgentno valja raditi, kako u porodici tako i u školi?
Vidljivo je da djeca u posljednje vrijeme imaju dosta slabo razvijeno kritičko mišljenje i sposobnost logičkog zaključivanja, planiranja, maštanja... To su pokazala i posljednja istraživanja PISE u BiH. Razloga za to je mnogo. Današnje generacije odrastaju u modernom svijetu tehnologije i informatike. Sve vrste informacija lako su im dostupne. U skladu s tim, nemaju potrebu da istražuju, logički zaključuju, planiraju, da se trude... Ubrzan tempo života, prezaposlenost roditelja i cjelokupni društveni sistem umnogome tome doprinosi. Zato je jako važno da pojedinci, roditelji, društvo ne zanemari ovu činjenicu. Neophodno je još od najranijeg djetinjstva provoditi kvalitetno vrijeme s djecom, podstičući razvoj njihove kreativnosti, logičkog zaključivanja, ohrabrujući kritičko mišljenje i njihovu samostalnost. Bitnu ulogu u ovome ima škola kao primarno mjesto sticanja znanja, vještina, ali i odgoja. Nastavni sadržaji i, što je još važnije, sam pristup usvajanja i provjere znanja, trebaju biti prilagođeni današnjoj generaciji djece.
Kako pomoći roditeljima da prevaziđu izazove koje donosi online nastava, posebno kada su i sami pod presijom ekonomskih izazova, u strahu od bolesti...?
Odavno je prepoznat roditeljski stres, koji se opisuje kao uznemirujući osjećaj prema sebi i djetetu, i tu neugodu majke i očevi često pripisuju zahtjevima roditeljstva koji se pred njih postavljaju. Sadašnja zdravstvena kriza dodatno ih opterećuje. Neki novi izvori stresa, od online nastave i potrebe da se djetetu pomogne, rada od kuće, straha od gubitka posla, straha od bolesti, zahtjevnosti samog djeteta, mogu povećati uznemirenost roditelja. Ono što je važno da znamo je da je to u kriznim vremenima očekivano. Za dobrobit djeteta najvažniji je odnos roditelj – dijete, koji može biti ometen stresom, i zbog toga je važno da prije svega roditelji prepoznaju taj stres kako bi na adekvatan način pomogli sebi, a time indirektno i djetetu. Važno je da obrate pažnju na svoje reakcije koje mogu povezati sa zahtjevima roditeljstva, naprimjer na čest umor, uznemirenost, strah, ljutnju, nestrpljivost, negativne stavove o sebi i djetetu, razdražljivost, ali i primjetne promjene raspoloženja djeteta. Poteškoće djece u savladavanju online nastave roditeljima mogu izazvati dodatni stres. Oni se teško nose sa svim zahtjevima koje roditeljstvo donosi. Kako bi prevazišli ove izazove, potrebno je da budu svjesni problema, da dopuste i priznaju sebi da nije uvijek lako. Roditeljstvo nosi sa sobom i frustracije, posebno u sadašnjem vremenu krize. Važno je da roditelji pokušaju naći neku novu rutinu, da odustanu od perfekcionizma, od pravila koja su ranije vrijedila, a sada ih je teško pratiti, da traže podršku, da pokušaju naći vrijeme koje će posvetiti zajedničkim zabavnim aktivnostima i da pokušaju naći barem kratki dio dana samo za sebe i one aktivnosti u kojima uživaju. Dobro je primijeniti sve ono što inače pomaže, a razgovori i razmjena iskustva sa prijateljima i članovima obitelji može značajno pomoći. Ukoliko roditelji kod sebe prepoznaju roditeljski stres koji ne uspijevaju savladati, preporučuje se da potraže stručnu podršku, jer svima treba neko ko ih može saslušati i razumjeti.
Šta bi moralo biti konstanta u obrazovanju, bez obzira na promjenu vlasti, škole, načina odvijanja nastave?
Ono što bi moralo biti konstanta u obrazovanju, bez obzira na promjenu vlasti, škole, načina odvijanja nastave i druge promjene, jeste kvalitetan i pozitivan odnos/interakcija između učitelja/nastavnika i učenika. Da bi taj odnos bio kvalitetan, potrebno je da se razvija i njeguje u oba smjera, u prostoru i vremenu. Dok đaci uče određene sadržaje i vještine od učitelja, učitelj uči kako poboljšati svoje vještine podučavanja i obogatiti sadržaje gradiva. Stoga obje strane uče jedna od druge i uzajamno zadovoljavaju svoje potrebe, jedni potrebu da uče i budu vođeni, drugi da podučavaju i vode. Kvalitetan, dobar odnos učitelja i učenika uključuje nekoliko osnovnih elemenata: konstantnu komunikaciju, obostrano poštovanje i povjerenje, stvaranje emocionalno sigurnog prostora i pravednost. Emocionalno siguran prostor za učenje je onaj u kojem se đaci osjećaju sigurno kada postavljaju pitanja, oslobođeni straha da će biti kritikovani ili ismijavani, uvjereni da će im se na pitanje odgovoriti sa strpljenjem i poštovanjem. Učenici imaju različite potrebe i mogućnosti, te time zahtijevaju i različit pristup. Tu je na učitelju dodatna odgovornost. Stvaranje favorita može izazvati negodovanje ostalih, koji se mogu osjećati marginalizovano i izostavljeno. Jednako usmjeravanje pažnje na sve učenike i učenice u grupi kod većine đaka vodit će do bolje motivacije za učenje. Pozitivna interakcija između učitelja i učenika protektivni je faktor u psihosocijalnom razvoju i odgajanju učenika i trebala bi biti konstanta, bez obzira na sve promjene u obrazovanju.
Šta niko od nas ne bi smio zaboraviti u ovom izazovnom periodu (korona, ekonomske prijetnje...)?
Svakako ne smijemo zaboraviti da stres usljed zdravstvenih i ostalih prijetnji utiče na naše cjelokupno funkcioniranje. U fokusu su mjere zaštite, smjernice i naredbe šta i kako raditi da zaštitimo fizičko zdravlje, ne zarazimo se ili virus ne prenesemo dalje, i to je značajno poštovati. Međutim, ono o čemu se mnogo manje govori, a veoma je značajno, jeste mentalno zdravlje i njegovo očuvanje u periodu krize. To znači da trebamo napomene, smjernice, podršku u tome šta je dobro da radimo, te kada i od koga možemo potražiti podršku. Ne smijemo zaboraviti da promjene zahtijevaju prilagođavanje i iziskuju dodatni napor, da je nužno uspostaviti i održati rutinu u uobičajenim životnim navikama koliko je to moguće, ali istovremeno ne postaviti pred sebe i okolinu prevelika očekivanja upravo zbog promijenjenih okolnosti. U ovom izazovnom periodu niko od nas ne bi smio zaboraviti važnost brige o sebi i drugima, osjetljivosti na ono što nam se dešava i kako se sa izazovima nosimo.
Imate li neke preporuke za roditelje i nastavnike djece s različitim poteškoćama u razvoju?
Preporuka za roditelje i nastavnike jeste da svakom djetetu pristupaju različito, bez obzira na vrstu poteškoće koju ima. Razumijevajući kontekst u kojem dijete odrasta, ali i njegovo cjelokupno psihičko i emotivno stanje, imamo veću mogućnost prepoznati poteškoću i reagovati na vrijeme. Veoma je važno da, osim poteškoća, roditelji i nastavnici prepoznaju potencijale i resurse svakog djeteta i da se ti potencijali iskoriste na način da se kompenziraju mogući nedostaci. Preporučljivo je tražiti stručnu pomoć tamo gdje je potrebna, i to pedagoga, psihologa, defektologa, logopeda... Roditeljima i nastavnicima također je potrebna podrška. Prepoznati autentične potrebe djeteta veoma je značajno i povećava kvalitet života djece u školi i u kući.
