U članku objašnjava kako i sama jako brzo zaboravi detalje djela koje je pročitala, ali nikada ne zaboravi detalje onih knjiga o kojima je predavala. To ju je inspirisalo da organizira nastavu tako da učenici budu predavači. Kaže, učenici su navikli na referate i prezentacije, ali nikada im se ne ponudi mogućnost da održe čas sa svim poteškoćama koje taj posao nosi: upravljanje vremenom, vladanje atmosferom u učionici, priprema časa, prilagodljivost uslovima u učionici, poznavanje lekcije i sl. Nakon što bi njeni učenici izveli čas dolazili su joj i govorili Ovo je baš teško. Kako vi to možete? Na to odgovara: Najveće poteškoće učenici imaju sa dodatnim pitanjima drugih učenika, kada nešto moraju ponovo objasniti, a često kažu da im je problem bio da privuku pažnju drugih učenika ili da se jednostavno potrude da im publika ne zaspi. Učenici su joj govorili da im je jako teško procijeniti koliko neko zna u toku časa, jer to pred kraj časa zaborave. Kako god, kaže Shin, učenicima je to važna lekcija o tome kako prenijeti znanje i kako se odnositi prema svojim predavačima. Tada prvi put shvate kako je to biti nastavnik.
Nakon nekog vremena to učenicima postane zanimljivo: biti nastavnik i biti glavni u učionici, davati zadatke drugima i procjenjivati njihovo znanje neke su od stvari koje učenici brzo zavole, objašnjava Shin. Kako rade u malim grupama, stalo im je da ne iznevjere grupu i da se ne osramote pred razredom, pa lekciju spreme jako dobro. Potrude se da znaju više o tome od drugih učenika u razredu. Ali, s obzirom na to da učenici nisu nastavnici, ona im pripremi program koji se sastoji od nekoliko koraka koje ona provjerava. Tako se učenici osjećaju sigurnije i više su motivisani za rad.
Korak 1: Objašnjenje, podjela priča i diskusija
Prije svega, učenici pročitaju kratku priču, a Shin im objasni šta od njih očekuje. To demonstrira tako što ona održi prvu lekciju da bi učenici vidjeli sve aspekte predavanja: lekcija, grupni rad, grupne prezentacije, aktivnost, kratki sastav i test. Učenici imaju priliku vidjeti kako nastavnica prelazi sa jednog aspekta na drugi i na taj način održava pažnju razreda.
Potom se podijele u grupe – nastavnica im dozvoli da sami izaberu članove svoje grupe, ali ona odredi koliko će grupa imati članova. Svaka grupa dobije jednu kratku priču koju trebaju obraditi. Njihov zadatak je da odrede osnovne teme koje se u priči javljaju, objasne kako se priča razvija, kako se odnosi na njih i kako se teme koje se javljaju u priči odnose na društvo koje ih okružuje. Treba da objasne koji se likovi javljaju u priči i kako doprinose njenom razvoju te šta smo od tih likova naučili. Svaka grupa zadužena je da objasni jednu od sljedećih kategorija u odnosu na priču: satira, simbolizam, kulturološki problemi, književni pojmovi, socijalna kritika, historijski kontekst ili važnost mjesta radnje. Sve grupe moraju napisati bar jedan kratki sastav, smisliti bar jednu aktivnost i napraviti bar jedan test.
Potom se grupe okupe, razgovaraju o priči, podijele zadatke, a za zadaću imaju da naprave detaljne bilješke vezane za priču. Na narednom času nastavnica razgovara sa svakom grupom da vidi kako su razumjeli priču i kako su uradili prvi korak.
Korak 2: Priprema lekcije
Učenici pišu pripremu lekcije. Ovaj korak je jako važan, objašnjava Shin, jer nastavniku dozvoljava da provjeri detalje prije nego učenici održe čas. Također, to pomaže učenicima da razviju organizacijske sposobnosti. Priprema lekcije sadrži: sve elemente o kojima će na času biti riječ, imena učenika koji će to predavati, vremensku procjenu i detaljan opis svakog elementa lekcije o kojem će biti riječ. Za sve o čemu će govoriti moraju napisati kako se to odnosi na priču, kako na društvo, a za svakog lika moraju napisati zašto je bitan za priču.
Korak 3: Pregled i revizija
Kada učenici predaju pripremu lekcije, nastavnica to pregleda i napiše komentare. Tu se, kaže, uglavnom radi o izmjenama za one segmente predavanja s kojim učenici nemaju iskustva: procjena vremena, dodatni opisi aktivnosti i dodatna pojašnjenja zadataka. Nakon toga učenici isprave svoje pripreme, predaju finalnu verziju koja se ocjenjuje. Potom drže čas prema vlastitoj pripremi.
Korak 4: Ocjenjivanje
Rad u grupama može biti zeznut, kaže Shin. Ona učenike ocjenjuje tako što kombinira ocjene koje dobije grupa sa ocjenama koje svaki učenik dobije individualno. Svaki od elemenata koji je učenicima zadat u koraku 1 ocjenjuje se posebno, tako da je učenicima jasno da se ništa ne smije propustiti. Ukoliko je na nekoj aktivnosti radilo više učenika dobiju istu ocjenu za tu aktivnost. Na taj način učenici podstiču druge da rade. Primijetila sam, objašnjava Shin, da učenici vole da zajednički odgovaraju, što je važna životna lekcija.
Korak 5: Samoprocjena i komentar
Učenici procjenjuju svoj rad i rad kolega iz tima. To rade tako što tokom procesa smišljanja lekcije pišu komentare na osnovu kojih na kraju napišu završni komentar. Bitno je da zabilježe kada su radili, šta su uradili i šta su naučili. Nakon što održe lekciju napišu samoprocjenu o tome šta su iz ovog iskustva naučili i kako neku vještinu koju su ovdje stekli mogu primijeniti u određenoj životnoj situaciji.
Pored toga, učenici jedni drugima pišu kratka pisma koja sadrže pozitivne komentare o radu, komentar o radu grupe i ono što smatraju da grupa i ta osoba treba poboljšati. Na ovaj način, kaže Shen, tražim od učenika da daju konstruktivne povratne informacije, što stvara ugodnu atmosferu za učenike koji ne vole da javno iznesu kritiku. Također, učenici nauče da odgovaraju i za druge – za njihov uspjeh i za to da ih motivišu da postignu grupne ciljeve.
Najbolji način da naučiš je da predaješ, smatra Michelle Shin. Sa nekoliko jasnih uputa učenici postaju nastavnici i trude se da što bolje savladaju lekciju kako bi to znanje mogli prenijeti svojim vršnjacima. Pored toga, staju u cipele nastavnika i uče cijeniti njihov posao. Također, ovo je odličan način da se školuju naredne generacije nastavnika.
