Okrugli sto na temu Iskustva inkluzije u obrazovnim institucijama u BiH održan je u Sarajevu u organizaciji Foruma za etiku i usklađenost u BiH (wefec.org). Baziran je na studijama slučajeva učenika Slavka iz Rudog i Emira iz Sarajeva, koji su se suočili s različitim formalno-pravnim preprekama u procesu inkluzije, kao i sa društvenom stigmom i osuđujućim stavovima okruženja. Pokazao je da u procesu inkluzije u školama postoji mnogo problema. Ostalo je nejasno jesu li oni posljedica neznanja, nehtijenja ili komfora odgovornih osoba.
Moglo se čuti da multidisciplinarni mobilni tim za pomoć školama nije formiran, da djeca nemaju individualne planove na vrijeme, da je Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju neprimjenjiv... No, krenimo redom, naglašavajući da je riječ o izvještaju.
Sociologinja koja je na početku školske 2019/20. godine angažovana kao lična asistentica dva učenika u jednoj osnovnoj školi kaže da nije prošla nikakvu edukaciju niti dobila bilo kakve upute kako da radi s djecom, da je primljena kao pripravnica, ali da radi samostalno i u punom kapacitetu. Pozvali su je, kaže, sa biroa za zapošljavanje i ponudili joj taj posao uz naknadu od 500 KM.
Nastavnici imaju različite pristupe, ne prihvataju objašnjenje da djeca zbog specifičnosti dijagnoze neke pojmove uopšte ne mogu shvatiti. Nedavno sam imala slučaj da je dječak iz matematike dobio test o skupovima, koji sam vratila uz obrazloženje da on skupove ne može razumjeti, Učiteljica je bilo uznemirena i rekla da ga mora ocijeniti iz skupova. Istovremeno, u školi ne postoji prostorija u koju bih mogla odvesti dječaka kada ima promjene raspoloženja. Nedavno je, recimo, plakao jer je shvatio da jedan dječak iz njegovog razreda nije došao na nastavu. Tješila sam ga nekoliko časova u holu, objašnjavajući da njegov drug ima temperaturu, da ćemo ga nazvati da vidimo kako je, ali on je neutješno plakao. Nisam ga imala gdje odvesti u takvom stanju, priča asistentica. Ocjenjuje da nastavnici u učionici ganjaju standarde znanja i da se odnos prema djeci s poteškoćama ne mijenja jer to direktorima, koji su jedini odgovorni za rad škola, narušava komfor.
Nastavnica istorije iz osnovne škole u Starom Ilijašu kaže da ima 17 učenika sa različitim oblicima poteškoća u razvoju i da ni ona ni ti učenici nemaju asistente u nastavi.
Mi, recimo, imamo prostoriju u koju bi djeca mogla otići kada se umore, ali se roditelji protive njihovom izdvajanju iz učionice. Defektolog koji je nedavno bio u školi ostao je iznenađen činjenicom da djeca s poteškoćama u razvoju u školi borave svih šest sati. S druge strane, njihovi individualni planovi i programi su dosta neprilagođeni. Naprimjer, ja moram da podučim godine i vijekove dijete koje zbog dijagnoze ne razumije pojam godine ili protoka vremena. Jedno slijepo dijete treba da prati geografsku kartu, drugi učenik, pak, ne zna da čita, ali je u njegovom individualnom planu upisano da je savladao čitanje. Hoću reći da je mnogo neusklađenosti i u tim individualnim planovima, a kada mi na nastavničkom vijeću razmatramo izvještaje o napretku djece – svako ima svoj izvještaj i svi glasamo za sve, a ne znamo šta piše u izvještajima drugih kolegica i kolega, kao da je to sve samo pro forme, a nije, priča nastavnica. Napominje da se sreće sa različitim izazovima.
Dijete koje je u kolicima zamoli me da mu raskopčam vezice na nogama jer su mu utrnule noge, drugo traži da ga obrišem, treće pravi buku u učionici i ne čujem drugu djecu, posebno kada ispitujem. Imam dječaka u kolicima koji ne vidi, ali traži da ga dovezem na tablu da mi pokaže nešto na karti jer jako voli geografiju. Ponekad ne znam kako da pristupim pojedinom učeniku, a sve to traži vrijeme, kaže nastavnica istorije i ocjenjuje da su nastavni planovi preteški i za djecu koja nemaju poteškoće.
Poočim jedne djevojčice sa fizičkim i psihičkim poteškoćama u razvoju je govorio o višegodišnjem plaćanju asistenata za njegovu djevojčicu.
Mi smo protekle četiri godine plaćali asistenta u nastavi. Dijagnoza je dosta složena. Nema ona neke koristi od škole, ali ide, među djecom je. No, mi više nismo u situaciji da plaćamo asistenta. Ne razumijem zašto naša škola nije iskoristila mogućnost angažovanja asistenta putem službe za zapošljavanje, pitao je.
Jedna od učesnica je ocijenila da asistenti u nastavi, uzeti sa biroa za zapošljavanje, uglavnom nemaju iskustvo i nisu obučeni, pa mogu napraviti veću štetu nego korist.
Moje dijete ima sedam godina i vrlo je nemirno. Nemamo dijagnozu, ali razmišljamo o opservaciji, iako ne vidimo da ima problema sa usvajanjem gradiva. Za sada djeluje samo kao da ne voli školu i učenje, disciplinu, no dodijeljen mu je asistent, puhao mu je za vrat bez prestanka, tako da je mali svaki dan dolazio kući frustriran, s molbom da mu inspektora skinemo s vrata. Izbacili su ga iz produženog boravka nakon dvije sedmice; sada se polako u razredu gradi i neka neprijateljska atmosfera prema nama jer njegova nemirnost smeta drugim učenicima, pričala je jedna mama.
Na skupu je bila i Nihada Čolić, direktorica Prosvjetno-pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo, proteklih godina pomoćnica i savjetnica u Ministarstvu obrazovanja Kantona Sarajevo. Kazala je da je na skupu u svojstvu članice Udruženja učitelja, da je gašenje Prosvjetno-pedagoškog zavoda pogrešna odluka i da resorna ministrica radi sasvim suprotno pedagoškim standardima. Upozorila je da Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju nije primjenjiv, da na njemu nije radio niko od 1.010 učitelja u Kantonu Sarajevu; da su iz nekih škola, nakon što je Kolektivni ugovor o radu predvidio dodatak na platu od 2 do 10 posto za rad sa djecom koja imaju individualne planove, tražili da se kategorišu i djeca kojoj ne trebaju individualni planovi; da multidisciplinarni mobilni tim za pomoć školama sa izazovima u inkluziji nije formiran, iako je predviđen Zakonom o osnovnom obrazovanju; da Centar za dijagnostiku i opservaciju pri JU Vladimir Nazor ne radi jer tamošnji uposlenici nisu dobivali platu i da zbog toga nema individualnih planova za djecu s poteškoćama u razvoju...
Prosvjetni radnici od 2008. godine nisu imali stručno usavršavanje zasnovano na analizi potreba, rekla je ona. Naglasila je da na terenu vlada haos jer već nekoliko godina ne postoji stručni nadzor. Naglasila je da je otežavajuća okolnost eksplozija visokokonfliktnih razvoda brakova, o čemu niko u obrazovanju ne vodi računa.
Emir Prcanović iz Udruženja Vaša prava BiH, koji često roditeljima pruža pravnu pomoć u borbi za prava djeteta, kaže da su sudski sporovi po ovom osnovu vrlo složeni.
Još se nikada nije desilo da dijete iz specijalne škole bude vraćeno u redovnu, a imamo slučajeva da nastavnici i direktor vrše pritisak na dijete i roditelje da ide u specijalnu školu jer u nekom predmetu ne napreduje dovoljno dobro ili brzo. U školama se gradi atmosfera protiv djece koja imaju poteškoće, drugu djecu huškaju na njih. U obrazovanju zaboravljaju da je uskraćivanje prava na obrazovanje krivično djelo i ako se negdje i pomaklo nešto u inkluziji – to je zbog presuda, kaže Prcanović i napominje da Vaša prava BiH samo u Mostaru zastupaju 169 djece, a da, prema dostupnim podacima, u Sarajevu ima oko 500 djece sa različitim oblicima poteškoća.
Mi tužimo školu i ona plati odštetu djetetu, ali neće da plati asistenta u nastavi, ili dobijemo presudu i onda se pravobranilac žali. Uvijek je cilj da se dijete vrati u školu, ali to rijetko i teško postižemo. Recimo, u slučaju Slavka Mrševića nisu htjeli izdati hitnu privremenu mjeru za njegov povratak u školu, uz obrazloženje da hitnost nije opravdana i da bi mogli uticati na ishod suđenja, a Slavkova generacija je završila gimnaziju i suđenje nije završeno, priča Prcanović.
Slavkov otac Nenad Mršević kazao je da su direktori škola postali diktatori jer ih imenuje i štiti politika.
Direktor je jedni odgovoran za rad škole i on je taj koji može da promijeni raspored, smjene, sve, rekao je Mršević.
Moderator diskusije Bojan Bajić je, pojašnjavajući iskustva iz slučajeva Slavka Mrševića iz Rudog i Emira Đoze iz Sarajeva, kazao da je u Rudom u toku krivični postupak koji bi trebao rezultirati osuđujućom presudom za direktora, pedagogicu i osam profesora iz Slavkove škole. Oni će u slučaju osuđujuće presude izgubiti licencu za rad u obrazovanju. Sličan scenario bi se mogao desiti svim prosvjetarima koji se ne uhvate u koštac sa obavezama iz inkluzije i koje oštećeni roditelji prijave sudu.
*Imena svih učesnika skupa poznata su redakciji Školegijuma.
