Kada govorimo o učenju ili opisujemo učenika koji ne vlada dobro nekim gradivom, riječi koje koristimo često odaju dojam konačnosti i nepopravljivosti: dijete ima rupe u znanju, u velikom je zaostatku, zapustio je gradivo i slično. Ove riječi izazivaju osjećaj tegobe, srama, nekompetencije, a ponajviše tereta neodrađenog posla koji nekome visi nad glavom. I ne samo to – ovakvim riječima stalno se vraćamo na teritorij koji je ostao neosvojen, na ono što je ostalo kao neuspjeh. No, šta ako propušteno nije uopće toliko veliko i tragično kao što se nama čini? Šta ako je to znanje, koje se ranije činilo nedostižno, sada nadohvat ruke?
Prije nekog vremena prijateljica me kontaktirala s pitanjem jesam li zainteresovana da njenu kćerku podučavam matematiku. Odmah da znaš – ona skoro nikako nije učila matematiku unazad nekoliko godina, a prije toga smo samo kratko pokušale zajedno da radimo i odustale, pojasnila je.
Naime, njihova porodica je praktikovala tzv. unschooling – model obrazovanja gdje dijete ne pohađa školu, niti se formalno školuje kod kuće, pa čak ni ne prati određeni kurikulum, nego se izlaže raznim iskustvima i onda se obrazovanje usmjerava ka interesima koje dijete pokazuje. Naravno, oni su živjeli preko sedam gora i sedam mora gdje je ovakav vid obrazovanja legalan i gdje se dijete bez dana provedenog u školskoj klupi kasnije može upisati na univerzitet, ukoliko odabere tu putanju u životu.
Porodica je odlučila da djevojčica ipak pohađa srednju školu, pa je željela da je za to iskustvo unaprijed pripremi, između ostalog i prvim pravim iskustvom formalnih časova matematike. Kako je njihov pristup bio jako opušten i bez velikih očekivanja, u odsustvu pritisaka koje nose testovi, ocjene i rokovi, lako je bilo rasterećeno ući u taj proces i unijeti u njega mnogo radoznalosti i razigranosti. Isprva sam se brinula kako kompresovati sedam godina gradiva u nekoliko mjeseci i kako djetetu koje trinaest godina nije učilo matematiku odjednom naglo uvesti toliko nepoznatih pojmova. Međutim, uskoro sam uvidjela da je mnogim matematičkim konceptima bila izložena u svakodnevnom životu – decimalne brojeve upoznala je kroz cijene u prodavnici, razlomke kroz dijeljenje čokolade s braćom i sestrama, negativne brojeve kroz iskustvo s liftovima koji su se spuštali nekoliko nivoa ispod zemlje, mjerne jedinice kroz pravljenje kolača i mjerenje materijala za razne kreativne projekte. Ne znam kako, ali negdje u putu sam zaboravila da je matematika ustvari dio života, a ne samo predmet u školi.
Nakon 52 susreta u koje je, pored brojeva, stalo i mnogo smijeha, razgovora o vremenu, mačkama i najdražim knjigama, njeno matematičko znanje pokrivalo je sve oblasti kojima je trebala vladati jedna trinaestogodišnjakinja.
Iako je slučaj moje prijateljice prilično neuobičajen, u djetetovom brzom savladavanju gradiva nema ništa neuobičajeno. Mnogo puta svjedočila sam tome da djeca koja kroz školovanje godinama imaju velike izazove u savladavanju matematike brzo pohvataju konce kada jednom urone u taj predmet bez otpora. Procvat se najčešće desi kad se pobudi neki trenutak unutrašnje motivacije ili se iskusi slast malih pobjeda – kada se dijete u jednoj oblasti konačno osjeti kompetentnim i više nije zastrašeno gradivom koje je pred njim. Čim se javi prvi plamičak volje, podučavati dijete onome što je propustilo nije uopće toliko mukotrpan proces. Štaviše, mnoge koncepte znatno je lakše podučavati u starijoj dobi, kada su djeca zrelija, imaju razvijenije apstraktno razmišljanje, te su imala neka životna iskustva koja predočene ideje povezuju sa stvarnim svijetom.
Učenje niti je linearno, niti imamo samo jednu šansu da nešto naučimo. Vozovi nisu prošli – oni stalno dolaze. Ne postoji nenadoknadivo i ne postoji nepovratno propušteno, postoji samo ono što još može biti naučeno.