Gotovo mjesec i po trajalo je moje nastojanje da pročitam jedan doktorski rad. I na kraju: evo me, sjedim u biblioteci Internacionalnog univerziteta Travnik, preda mnom je ukoričena disertacija pod naslovom Primjena kontingencijskog modela vođenja u organizacijama u Tuzlanskom kantonu, odbranjena 2019. godine, a preko puta mene mentor tog rada i ujedno dekan Ekonomskog fakulteta i profesor dr. Enes Huseinagić. Neposredno prije ovog je praktično izbacio mog kolegu iz redakcije, inače doktora nauka Univerziteta u Sarajevu, vičući neka izađe jer se rješenje o pristupu informacijama odnosi samo na mene, i da on ne može ostati da vidi taj rad, a ako želi – neka pošalje zahtjev i dobiće odobrenje.
Nisam iz akademskog svijeta, ali mi se svejedno čini neobičnim da mentor prisustvuje listanju doktorskog rada koji je njegov kandidat odbranio pred komisijom – ponaša se kao da je radnik obezbjeđenja, a ne dekan, i kao da sam ja neki kriminalac.
Čini mi se neobičnim i sve što je prethodilo mom ulasku u biblioteku Internacionalnog univerziteta Travnik: prvo sam u ime redakcije Školegijuma poslala novinarski upit Univerzitetu s pitanjima da li je kod njih doktorirao gospodin Sevlid Hurtić i, ako jeste – kada i na koju temu; ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan – ko su bili članovi komisije pred kojom je prezentirao doktorski rad; da li je moguće doktorski rad gospodina Sevlida Hurtića pogledati i, ako jeste – gdje i kada (pretpostavljam u biblioteci). Naglasila sam i da bih bila posebno zahvalna ako bi mi mogli dostaviti kopiju, naravno uz pripadajuća plaćanja. Dosta brzo dobijem odgovor da se obratim putem pošte, pa pošaljem pismo putem pošte. Stiže obavijest da mi je adresa nečitka, pa u drugoj poruci da im treba i moja lična karta, pa i to pošaljem. Kako nisu odgovarali, ponavljam zahtjev i uz uvid u doktorski rad tražim i uvid u izvještaj komisije pred kojom je rad odbranjen. Takođe, molim da, ako postoji bojazan da bi to bilo ugrožavanje ličnih podataka, provedu test javnog interesa i obavijeste me o rezultatima testa, odnosno koji i čiji lični interes je u tom slučaju važniji ili veći od javnog interesa. Nakon skoro mjesec i po najzad poštom dobijam Rješenje kojim mi se odobrava uvid u rad u biblioteci Univerziteta, ali i da je izvještaj komisije dokument Univerziteta i da ga ne mogu dobiti na uvid, te da se mogu žaliti Senatu. Uputim žalbu Senatu i kopiju ombudsmanima, a sa kolegom iz redakcije dogovorim odlazak u Travnik. Potom dobijam još jedan e-mail s pitanjem kada dolazim jer profesor Huseinagić želi da bude prisutan. Javim datum i kažem da dolazim s kolegom, na šta odmah stiže upozorenje da se rješenje o slobodnom pristupu informacijama odnosi samo na mene.
Usuđujem se za sebe ocijeniti da je postupak ponižavajući, ali ne odustajem jer me tek sada zanima zašto mentor, koji je istovremeno i dekan i profesor, nastoji spriječiti ili odgoditi čitanje doktorskog rada s njegovog univerziteta.
A evo zašto sam tražila da vidim taj rad: kada je Sevlid Hurtić postao ministar za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH, o njemu sam znala da je vlasnik izdavačke kuće Nam, da ta izdavačka kuća ima najviše odobrenih udžbenika za osnovne škole, da neki od tih udžbenika imaju veliki broj grešaka koje nikada nisu otklonjene, da veliki broj kantonalnih ministarstava obrazovanja otkupljuje te udžbenike i besplatno ih dijeli učenicima, a nakon objavljivanja njegove biografije i njegovog imovinskog kartona saznala sam i da je, osim što je jedan od najbogatijih političara u BiH, doktor ekonomskih nauka i da je doktorirao 2019. godine na Internacionalnom univerzitetu Travnik. Redakciju Školegijuma je zanimalo sadrži li taj rad iz oblasti ekonomije iskustva vođenja uspješne firme na tržištu udžbenika ili nešto slično – kroz proces javnih nabavki kompanija Nam je samo 2022. godine prodala udžbenika za više od tri miliona!)
Na internet-stranici Internacionalnog univerziteta Travnik, osim informacije iz 2019. da su u komisiju za odbranu Hurtićevog doktorskog rada imenovani prof. dr. sc. Ibrahim Jusufranić – predsjednik komisije, prof. dr. sc. Enes Huseinagić, mentor, i prof. dr. sc. Asib Alihodžić, član komisije, nema drugih detalja. Ni naslov rada u odluci o izboru komisije, ni termin odbrane! Nastavak pretraživanja nije urodio plodom; nisam otkrila kada je odbrana održana, ni zapisnik o tome, ni izvještaj komisije, a ni rad, niti sažetak. Ni Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu, ali ni druge naučne baze ne posjeduju obavezni primjerak ili PDF verziju!
U Travniku, dakle, sjedim pod prismotrom mentora i dekana, listam rad... Kao novinarka sam pročitala mnogo toga, ali ovo je ipak doktorski rad, trebao bi imati neke nove ideje; razmišljam da možda nešto neću razumjeti... I bez saradnje kolege koji je izbačen, i pod tim čudnim okolnostima prismotre, najviše što mogu je da pratim formalne elemente rada. Dok pravim bilješke, polako shvatam da se fokus moje novinske priče sa tog rada prenosi na osobu preko puta mene: zašto je dekan i mentor Enes Huseinagić nastupio otvoreno neprijateljski postavljajući se kao zaštitar? Zašto je privatnu instituciju koja se bavi javnom djelatnošću – obrazovanjem – odlučio braniti od javnosti, iako u Statutu Univerziteta piše da je Univerzitet odgovoran kantonalnim institucijama, građanima, studentima i zaposlenima i da se djelatnost Univerziteta zasniva, između ostalog, i na otvorenosti prema javnosti?
Sad me još više zanima šta bi mogao biti razlog da izvještaj komisije proglasi internim dokumentom ili zašto mi ne dozvoljavaju da kopiram dijelove naučnog rada ako su autorska prava jasno i precizno definisana zakonom?
Odlučujem da priču o tome šta piše u doktorskom radu pod naslovom Primjena kontingencijskog modela vođenja u organizacijama u Tuzlanskom kantonu Sevlida Hurtića nastavim drugom prilikom ili povjerim nekom drugom, a ja se okrećem primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama i javnosti rada privatnih univerziteta.
I dok listam knjigu od oko 190 strana, s teorijskim uvodom na blizu 150, vrijeme leti, profesor Huseinagić malo lista mobitel, malo gleda šta ja radim, malo kroz prozor, igra se ključevima, ali ne ustaje sa stolice preko puta mene. Sad već bibliotekarka započinje razgovor s profesorom, pita ga hoće li nešto popiti ako mu se grlo osušilo od šutnje (to kasnije pita i mene) i tako saznajem da je on 40 godina radio u školi, da je šteta što je predugo bio u njoj jer bi bolje bilo da su ga prebacili u neku lošu školu da je podigne, da mu je mama cijeli radni vijek radila u vrtiću... Polako završavam pregled i bilješke, zatvaram knjigu, kažem da sam završila i zahvaljujem se. (Sve to je trajalo možda sat, a bila sam spremna da strpljenje ovog vojnika Univerziteta treniram do kraja radnog vremena biblioteke, još možda tri sata – imala sam dvije sveske za bilješke, ali sam odlučila da to ipak prepustim nekome ko u čitanju disertacija ima više iskustva.)
I, je l' vrijedilo truda i vremena, pita Huseinagić i dodaje nešto o politici, o razvlačenju Hurtića i valjda i Univerziteta...
Odgovaram da ne razumijem pitanje i objašnjavam moje motive i razloge da pogledam taj rad, koje sam napisala na početku ovog teksta. Kaže, i dalje vičući, da ne razumije zašto smo se okomili na Hurtića, da ga ne brani, da zna da se on obogatio na udžbenicima, da zna da su udžbenici loši – nekima je i sam bio recenzent, da su zastarjeli – dijete mu uči iz njih, ali svejedno ne razumije zašto se bavimo Hurtićem, a ne tražimo nove udžbenike ili da obrazovanje pređe u ingerencije lokalnih vlasti, jer Bosna i Hercegovina je potpisala povelju o lokalnoj samoupravi. Zašto se niko, pita, nije bavio udžbenicima kada su se prodavali u zavodima ispod stepeništa. I na kraju, da je njemu iz moje fizionomike jasno šta ja radim. Pitam šta mu je jasno iz moje fizionomike, ali ne dobijam jasan odgovor. Samo da mu je jasno zašto se ja bavim Hurtićem...
Zaparalo mi je uho to da je on bio Hurtićev recenzent... Pitam Google i čitam da je zaista bio recenzent – znači, zna o čemu govorimo!?
Upišem u kartončić bibliotečke evidencije da sam vratila posuđenu knjigu, odbijam pruženu ruku profesora Huseinagića i odlazim sa Univerziteta.
Dok ovo pišem, čekam odgovor po žalbi za uvid u izvještaj komisije za odbranu doktorskog rada, pisala sam Senatu i ombudsmenima. Prema ZOSPI-ju FBiH, mogu se obratiti i inspekciji, ali možda ću ponovo zatražiti kopije, sada samo nekih stranica rada, možda kao redakcija angažujemo stručnjaka iz te oblasti (sad kada znamo o čemu je doktorat uopšte) da pažljivo analizira cijelu disertaciju. Za sada ovo ostaje samo priča o primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama i javnosti rada privatnih univerziteta. Kako li bi bilo da se njihov rad ne zasniva na otvorenosti prema javnosti?
