U šestom razredu obrađujemo nastavnu jedinicu o internetu. Kako od svojih đaka očekujem da već dosta znaju o ovoj temi, odlučujem da se poslužim veoma poznatom i popularnom KWL tabelom, koja se u nastavi koristi od 1986. godine. Sastoji se od tri kolone: u prvu đaci pišu ono što već znaju o određenoj temi (K je od engleske riječi know), u drugu ono što žele naučiti (W je od engleskog want to know) i u treću, nakon obrađene lekcije, pišu ono što su naučili (L je od engleske riječi learn).
Ranije nisu prihvatali ovu metodu s posebnim oduševljenjem i izgledalo im je to poput drugih zadataka koje moraju napisati u sveske. Zato sam odlučio da je malo više istražim i otkrio sam unaprijeđeni oblik ove tabele, s dodate tri kolone: H (how to find out), koju sam ja naslovio sa Kako da naučim, zatim A (action) ili Šta sada i kolona Q (questions), što sam naslovio kao Dodatna pitanja. (Detaljnije o korištenju KWHLAQ tabele pronašao sam na linku.)
Moja tabela na kraju je izgledala ovako:
|
ZNAM |
ŽELIM ZNATI |
KAKO DA NAUČIM? |
NAUČIO/LA SAM |
ŠTA SADA? |
DODATNA PITANJA |
|
|
|
|
|
|
|
Trebalo mi je nekoliko minuta da đacima prezentujem novu tabelu i da im objasnim kako funkcioniše, a onda smo se dali u akciju. Prve dvije kolone popunjene su veoma brzo. Znali su da je internet mreža kompjutera, da se koristi za plasman različitih informacija, ali i da spaja sve ostale medije u jedan... Druga kolona bila je zanimljivija. Tu su mogli naučiti šta bi bilo da nema interneta; koliko ljudi u svijetu ima pristup internetu; šta je to internetsko nasilje, i slično. Uglavnom je to bilo ono što se ne može pronaći u udžbenicima starim skoro dvanaest godina, ali, prema nastavnom planu i programu, ne bi trebalo ni biti tamo. Aktuelni nastavni planovi i programi za osnovnu školu predviđaju da se internet, kao nastavna jedinica, obrađuje već od 6. razreda u okviru medijske kulture, bez naročitih uputa o ishodima koji se trebaju postići. Korištenjem interneta trebali bismo se baviti tek u 9. razredu, i to isključivo načinima traganja za informacijama. U osmom razredu predviđeno je učenje o korištenju enciklopedije na računaru, te je u Čitanku Azre Verlašević i Vesne Alić uvrštena Wikipedija. Izmjenama nastavnih planova nije se pristupilo godinama, tako da su nove generacije osuđene da uče o svemu onome što je za njih zastarjelo i neprivlačno, a, realno, nemaju ni značajne koristi od toga. Uloga naših đaka, kojih se obrazovanje ponajviše tiče, u kreiranju nastavnih planova i programa – nikakva je.
Zatim je uslijedilo razmišljanje o tome kako da naučimo ono što nas zanima o internetu i još ponešto što do sada nismo znali. Šta nam može poslužiti kao dobar izvor informacija? Nekoliko đaka počelo je listati udžbenike. Rekli su da tamo piše nešto o historijatu, ali ništa od onoga što njih zanima. Drugi su napisali da bismo mogli istražiti sam internet, ali morao sam ih upozoriti na nepouzdanost informacija. Kao izvori informacija pojavili su se nastavnici, časovi informatike, roditelji, prijateljice, drugi mediji, poput televizije, radija i novina... Formirao sam grupe istraživača i istraživačica kako bismo sljedeću kolonu (Naučio/la sam) mogli popuniti što bolje. Jedni su dobili zaduženje da istražuju udžbenike i druge knjige, drugi da pitaju nekoga, treći da provjere medije.
Na narednom času imali smo hrpu informacija. Među njima je bilo i onih koje mogu zadovoljiti želje đaka iskazane u drugoj koloni, ali uglavnom su se svodile na historijat interneta, tehničke podatke, društvene mreže i njihove karakteristike i, u manjoj mjeri, na opasnosti koje sa sobom nosi internet. Bio sam veoma zadovoljan, ali čekala nas je peta kolona koja je možda i najvažnija. Naime, zahvaljujući onome što se ovdje traži, đaci dobivaju odgovor na pitanje za šta će im sve to. Šta, dakle, da uradimo sa svim informacijama koje smo skupili. Neko je rekao: Hajde da napravimo svoju internet-stranicu!, i to mi se jako dopalo. Rekao sam da je mnogo besplatnih servisa na internetu koji nude izradu jednostavne prezentacije i uputio sam ih na jednu, a ostalima, s manje razvijenim kompjuterskim vještinama, dao sam mogućnost da svoju internet-stranicu predstave na papiru. Naravno, prvo bi trebali smisliti naslov, a onda i jedan dio sadržaja.
Oduševili su me onim što su pripremili. Nekoliko njih napravilo je svoje internet-stranice (evo primjera jedne), a većina je to uradila na papiru, i do izražaja je došla njihova maštovitost, kreativnost i želja da drugima pokažu nešto svoje. Sve uratke prezentovali su pred razredom. Te kreacije bile su odraz njihovih interesa, tako da sam dobio internet-stranice o rukometu, odbojci, zdravoj hrani, učenju, knjigama, stranim jezicima i slično. Teme su bile raznovrsne, a realizacije šarolike, privlačne i zanimljive.
Nakon toga čitali smo dodatna pitanja i razgovarali o njima. Najzanimljivija su bila ona: ko stoji iza interneta, odakle on dolazi, kako je dobio naziv, ima li mu kraja...
Gledajući i slušajući svoje đake, razmišljam kako dobro osmišljeni koraci u nastavi mogu probuditi volju mladih za stvaranjem nečeg novog. Pitam se je li važnije da sam ih učio o tome kako je internet nastao sedamdesetih godina prošlog stoljeća ili kako internet sliči jednom malom gradu u kojem postoje poštanski uredi, trgovine, biblioteke, kafići, izdavačke kuće, radio i televizijske stanice (Naš jezik, Amira i Ismeta Džibrić, Bosanska riječ, Tuzla, 2009, str. 133). Možda bi autori i autorice nekih budućih nastavnih planova i udžbenika trebali poslušati pitanja naših đaka o raznim temama, pa onda odabrati sadržaje o kojima ćemo čitati i iz kojih ćemo učiti.
