Početkom oktobra 2022. godine ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota Muminović javno je, saopštenjem na internet-stranici Ministarstva, ukorila direktoricu Devete osnovne škole Sonitu Pirić koja je prvenstveno iz higijenskih razloga, a zatim i zbog nedostatka slobodnog prostora, đacima zabranila prakticiranje namaza u školama i napuštanje prostorija škole radi vjerskih dužnosti.
Pošto se u saopštenju za javnost povodom događaja u Devetoj osnovnoj školi pozvala na pozitivne propise i iskustva u drugim školama, a nezadovoljne roditelje uputila da se žale školskom odboru, postavili smo joj nekoliko pitanja:
– Koji su to pozitivni pravni propisi koji se odnose na molitvene prostore u školama;
– Šta u Odluci Vijeća roditelja Devete osnovne škole ukazuje na to da direktorica ograničava slobodu izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih uvjerenja;
– Kako Vi ili Ministarstvo definirate izražavanje sopstvenih vjerskih uvjerenja, je li to definisano nekim aktom na nivou Ministarstva ili Vlade Kantona Sarajevo;
– Ko ta uvjerenja definira za dijete (osobu do 15 godina);
– Kako Vi vidite odnos vjerskih uvjerenja i zakonske obaveze djeteta da pohađa nastavu;
– Na osnovu kojeg akta ili koje ovlasti reagujete na Odluku Vijeća roditelja Devete osnovne škole i zašto je ovaj akt toliko važan da Vi, uz sve druge obaveze, reagujete u roku od 24 sata i saopštenjem za javnost;
– U aktu škole spominju se higijenski uslovi i nedostatak prostornih kapaciteta – jeste li radoznali kako izgleda unutrašnjost te škole, jeste li otišli da vidite u kakvim uslovima rade, zatražili izvještaj ili poslali inspekciju;
– Kažete da je za te uslove u školi direktno nadležan i odgovoran direktor škole kao rukovodilac; ko je imenovao direktoricu te škole;
– Jeste li možda prozivajući direktoricu za odgovornost za higijenske i prostorne kapacitete i upućivanjem na školski odbor roditelje koji smatraju da je njihovo pravo navedenim aktom povrijeđeno otvorili razdor između direktorice i roditelja;
– U kojim sarajevskim školama đaci imaju adekvatan molitveni prostor;
– Niste ovako brzo reagovali u oktobru prošle godine kada su u jednoj školi u opštini Centar ukinuti Zdravi životni stilovi – zašto?
Kako odgovore nismo dobili ni nakon sedam dana, pozvali smo Ministarstvo telefonom.
– Kome ste poslali e-mail, pita gospođa koja se predstavlja kao sekretarica.
– Na više adresa: na kabinet, ministrici, sekretaru Ministarstva, pomoćniku za osnovno obrazovanje...
– Ne znam, stvarno, zovite na 52. Tamo sjedi momak koji otvara e-mailove, možda on zna šta je s tim.
Momak koji otvara e-mailove ne javlja se tokom cijelog dana (službenici u ministarstvima imaju taj običaj – rade nešto važno, pa ih pozivi ometaju, a imaju mobitel za stvarno važne pozive). Nakon toga pošaljemo ponovo onaj e-mail od prije sedam dana, na sve iste adrese, podsjetimo na pitanja od sedam dana ranije... I nakon 15 dana opet zovemo.
– Ne znam, stvarno, rekla sam Vam i prošli put da zovete momka koji otvara e-mailove, kaže sekretarica.
Nakon što 5-6 poziva na dati broj ne daje rezultat, ponovo zovemo sekretaricu, ona kaže da je momak koji otvara e-mailove sigurno na poslu, da ga ona vidi, da zovemo ponovo, on će se sigurno javiti. No on se ne javlja, pa mi opet zovemo sekretaricu i ona na kraju popusti – prespoji naš poziv i momak koji otvara e-mailove se javlja.
– Dobar dan, ja sam ta i ta, rekli su mi da Vam se obratim zbog e-maila koji sam poslala.
– Sačekajte... Aha, vidim, morate mi ovo poslati i putem protokola.
– Zašto putem protokola, pa to nisu pitanja za koja se pozivam na Zakon o slobodi pristupa informacijama, to su pitanja više za razgovor.
– Takva je praksa.
– Možete li mi reći da li to pravilo negdje piše ili...
– Piše u zakonu, poslaću vam.
– Čak i ako piše, mogli ste mi to reći odmah, kod prvog e-maila, prije tri sedmice. Ovako je to nepoštovanje vremena onog ko pita. Osim toga, skoro dvadeset godina šaljem Ministarstvu upite na isti način i nikada niko nije tražio da bilo šta šaljem putem protokola, osim ako tražim neki dokument i pozivam se na Zakon o slobodi pristupa informacijama.
– Meni je tako rečeno.
– Oprostite, a ko ste Vi?
– Emil Hodžić, pomoćnik za predškolsko obrazovanje.
– Moje pitanje se ne odnosi na predškolsko, nego na osnovno obrazovanje.
– Meni je dato da Vam odgovorim.
– Postoji li neki poseban razlog za promjenu prakse?
– Pa ni prošli put kada smo vam poslali osam strana teksta niste objavili ni slova.
– Zato što je tako tražila ministrica. Bio je to intervju, na jedno pitanje bio je nejasan odgovor, zamolili smo je da odgovori na potpitanje i nije htjela, nije imala vremena ili je smatrala da nema potrebe da pojašnjava, predložili smo joj da objavimo bez tog pitanja i za nju je to bilo neprihvatljivo, rekla je da ne objavljujemo ništa. (Inače, odgovore na ta pitanja čekali smo skoro mjesec dana jer je bio Bajram, pa mnogo posla, pa par dana odmora, pa... A onda je dodatna pitanja ministrica zaboravila. I na kraju nije imala vremena da odgovori na dodatna pitanja – op. aut.)
– Pa dobro, uglavnom, na vašim odgovorima se radi.
– Imate li neku procjenu kada će biti, jer čekam već tri sedmice, dva puta sam pisala.
– Da, znam, 7. 10. ili 14. 10.
– Nadam se da se slažete sa mnom da je to previše vremena za čekanje.
– Pa važnije je da odgovorimo školama i roditeljima. Ovo Vam, naravno, govorim nezvanično.
U međuvremenu direktorica Devete osnovne škole nije dobila nikakav akt iz Ministarstva.
Ne, niko me nije zvao niti pitao bilo šta, samo to saopštenje za javnost koje je objavljeno na web-stranici Ministarstva, kaže direktorica Pirić.
Saopštenje je tako od nespretnog pokušaja da se uredi jedna složena stvar nedefinisana zakonom ispalo spretan vid političke samopromocije, čemu zvanična stranica Ministarstva obrazovanja ne bi trebala služiti.
