Pitanje je u prvom dijelu nastavka postavio zastupnik Aljoša Čampara: da li se razmišlja o podjeli Ministarstva, jedno za predvisoko, drugo za visoko?
Prethodno je nabrojao, ako smo dobro pribilježili (ili je to učinio kasnije zastupnik Samir Suljević?), 61 predškolsku ustanovu, 78 osnovnih škola, 43 srednje škole, četiri univerziteta (od toga jedan javni sa 30 osnovnih jedinica), studentski centar i 83 autoškole.
Pitanje, naravno, ima smisla, jer se iz aviona vidi da ovolikim aparatom ne može upravljati jedno razrijeđeno i dezorijentisano ministarstvo sa desetkovanim pedagoškim zavodom. Nema baš puno smisla rješenje tražiti u podjeli u kojoj će 265 obrazovnih ustanova ostati u jednoj polovini, a pet u drugoj, zar ne?
Ako se o transformaciji ministarstva ozbiljno razmišlja, a takav prijedlog nismo čuli, niti se takva ideja pomenula u Zaključcima, onda bi joj trebala prethoditi jedna stroga i objektivna analiza, koja bi prije svega ustanovila šta sve Ministarstvo radi, a ne mora (ili ne treba, jer ne zna ili ne može), u kakvoj su vezi sistematizacija radnih mjesta u Ministarstvu sa aktuelnim zahtjevima i potrebama obrazovanja, kojim neiskorištenim resursima raspolaže, a za kojim ima potrebu, ko sve i kakve primjedbe na njegov rad ima i, ukoliko su opravdane, šta je uzrok greškama, propustima i nezakonitim radnjama, kako se (ako se uopšte) utvrđuje odgovornost zaposlenih, kako se nagrađuju, a kako kažnjavaju.
Dok na takvu analizu čekamo, ostaje nam da se vratimo Čamparinom pitanju. Odakle ono dolazi? Šta su razlozi da ga neko uopšte na taj način postavi? Očito ne upućenost u stvarno stanje i obim problema, nego politički cilj (želja) da se prečicom olakša upravljanje Univerzitetom. Ministarstvo drži ključ kase sa najmanje 130 miliončića godišnje, kojima se može regulisati stepen tzv. akademske autonomije, pa bi za Čamparinu stranku, ali sigurno ne samo za nju, bilo od velikog značaja staviti taj ključ u svoj džep.
Ne postoji, međutim, razlog da se obrazovanje, ako se posmatra u cjelini u kojoj je postsrednjoškolsko dio nedjeljivog procesa, dijeli na sugerisani način. Ima možda smisla da se ustanovi neko ministarstvo za nauku, ako baš ne možemo bez novih ministarstava, pa da se ono bavi kvalitetom i učinkom istraživanja, zakonom o nauci i u njemu načelima i standardima naučnog rada, povezivanjem sa svjetskom zajednicom, razvojem projekata i projektima razvoja, ali tako da Sarajevski univerzitet ne bude ni na koji način privilegovan. Tako bi možda bilo jasnije, i vidljivije, koliko malo se taj univerzitet danas bavi obrazovanjem, koliko je tu zapustio svoju društvenu ulogu i odgovornost i podbacio kao mjesto slobodnog i kritičkog mišljenja. Pa bi prvi korak tako reformisanog ministarstva obrazovanja, koje bi se oslobodilo aktuelnih pitanja birokratizacije nauke, mogla biti revizija postojećih nastavnih usmjerenja i redefinisanje njihovih ciljeva, statusa i praksi.
Juče: Zakon u Kukuruzu, prekjuče: Centar provincije. Sutra: Ajtizacija... pa prekosutra Pepezjanija, pa odjava.
