Danas sam sa učenicama i učenicima devetog razreda radio kviz putem internet-aplikacije kahoot.it. Djeca su bila oduševljena. No, da bi sve bilo uspješno provedeno, bio sam prisiljen prekršiti nekoliko pravila škole.
Prvo je bilo to što sam tražio od njih da koriste vlastite mobitele jer u učionici geografije, u kojoj najčešće izvodim časove jezika i književnosti, imamo samo jedan kompjuter sa internet-konekcijom, a korištenje mobitela đacima u našoj školi je zabranjeno odlukom nastavničkog vijeća. Drugi prekršaj je to što sam nekoliko učenika pustio da izađu iz škole da bi dopunili kredit na svojim mobitelima, kako bismo kasnije mogli igrati kviz. Pogađate da je izlazak učenicima iz kruga škole u toku malog odmora također zabranjen. I, na kraju, bili smo toliko glasni da smo jednu moju kolegicu natjerali da napusti svoj kabinet kako bi došla da smiri moje učenice i učenike.
Zamislite kakvo je to poniženje za nastavnika kada mu neka od kolegica dođe na čas da umiri njegove đake. No, ja to nisam doživio kao poniženje, samo sam zamolio učenike da bolje kontrolišu svoje emocije i reakcije prilikom odgovaranja na pitanja iz kviza, mada je to bilo jako teško s obzirom na količinu i snagu emocija koje su doslovno šikljale iz njih kao lava iz podivljalog vulkana. Osim toga, bio je to posljednji, šesti čas, a i prethodni je bio čas jezika i književnosti – deveti su razred i doslovno odbrojavaju dane školovanja u osnovnoj školi. Na kraju časa mi je jedna učenica rekla kako je bilo sjajno to što smo, kroz jedan relativno kratak kviz, ponovili gradivo iz cijelog drugog polugodišta.
Postavljam pitanje da li se i u kojoj mjeri isplati kršiti pravila koja škola propisuje u cilju bolje organizacije odgojno-obrazovnog procesa? Da li su mjere koje nastavnici, školski odbori, uprave škola donose u potpunosti adekvatne i da li zaista doprinose boljem i kvalitetnijem odgojno-obrazovnom radu? Da li je nastavnik kojem kolega mora doći u ispomoć prilikom smirivanja đaka lošiji od nastavnika kod kojeg učenice i učenici sjede na svojim mjestima i pričaju samo onda kada dobiju dozvolu? Da li je moguće da se, jednoga dana, i naše škole počnu prilagođavati svojim učenicima, a ne obratno?
Teško mi je zaspati kada razmišljam o ovakvim pitanjima, a sutra ujutro imam prvi čas u prvoj smjeni.
