Na današnjem času u šestom razredu razgovaramo o internetu. Razmišljao sam o tome šta je važno da današnje generacije mladih znaju o ovom mediju. Da li oni razumijevaju pojam, način funkcionisanja i svrhu interneta kao medija? Naravno, činjenica je da ga svi koriste, ali pitao sam se šta je to što ih najviše interesuje i u koje svrhe najčešće koriste internet.
Od nastavnog plana i programa nisam imao velike pomoći s obzirom na to da se njime ne upućuje ni na kakve ciljeve ili ishode učenja vezane za internet. Može se samo među pojmovima pronaći da je potrebno da đaci nauče nešto o njegovom postanku i razvoju. Time su se i autori udžbenika povodili, tako da u njima, i u čitanci i u našem jeziku, imamo upravo takve informacije.
Razgovor s učenicima započeo sam pitanjem šta je internet. Zatim sam želio saznati kako ga oni koriste. Većina je navela da uglavnom koristi Instagram, igre i ponekad istražuje nešto vezano za školsko gradivo, a to je najčešće onda kada moraju pripremiti prezentaciju za čas, napraviti plakat i slično. Nakon kratkog razgovora uputio sam ih na udžbenike i potražili smo informacije o internetu u njima. Mogli smo saznati da je internet velika svjetska mreža kompjutera; da je nastao šezdesetih godina u Sjedinjenim Američkim Državama i da spada u elektronske medije.
Tada je jedna učenica upitala zašto u udžbeniku ne piše ništa o Instagramu. Ostali su se nasmijali, a ja sam rekao da pitanje uopće nije smiješno. Zamolio sam ih da okrenu prvu stranu svojih udžbenika i da pročitaju godinu izdanja. U međuvremenu sam otvorio internet-pretraživač na kompjuteru i počeo tragati za podacima o nastanku Instagrama. Đaci su, sa prizvukom čuđenja, rekli da su udžbenici napravljeni 2009. godine, dakle, prije jedanaest godina. Kako onda, rekao sam, da sadrže podatke o Instagramu, kada je Instagram napravljen 2010. godine?
Nakon toga pokrenuo sam prezentaciju koju sam ranije pripremio, gdje je glavna tema bila sigurnost na internetu. Pitao sam učenice osjećaju li se sigurno dok koriste internet i da li su imale neka loša iskustva sa njegovim korištenjem. Tada je počeo razgovor koji mi nije dozvolio da pređem na drugi slajd prezentacije. Naime, većina đaka šestog razreda imala je negativna iskustva s korištenjem interneta. Najčešće je to bilo uznemiravanje neprimjerenim sadržajima sa pornografskih stranica koje su se otvarale bez njihove volje, a u manjoj mjeri je to bilo uznemiravanje manijaka koji su od njih tražili fotografije ili su pokušavali stupiti u kontakt s njima putem Instagrama. Uznemiravanje neprimjerenim sadržajem dešavalo se onda kada su na svojim mobitelima tražili nešto putem internet-tražilice ili kada su pokušali instalirati neku igru. Dešavalo se i to da dugo nakon korištenja interneta na njihove mobitele, u vidu reklama i sličnih obavijesti, dolaze neprimjereni sadržaji.
Jedna djevojčica ispričala je svoje iskustvo s nepoznatim muškarcem koji je stupio u kontakt s njom, tražeći od nje da mu šalje svoje fotografije. Objasnio sam im da sve kontakte s nepoznatim osobama na internetu moraju izbjegavati i da sve što im se desi prilikom korištenja interneta moraju ispričati svojim roditeljima ili nekom starijem, ko im je blizak.
Nisam bio previše iznenađen onim s čim se djeca susreću i učinio sam sve što je u mojoj moći da im pomognem i uputim ih kako da postupaju kada dođu u opasnost. Međutim, istovremeno sam se pitao koja je svrha udžbenika koji ne prate razvoj tehnike i trendove među mladima. Kako da takvi udžbenici budu privlačni i pristupačni mladima? S druge strane, kako je moguće da kreatori nastavnih planova i programa smatraju važnijim historijske podatke o internetu od opasnosti s kojima se djeca susreću koristeći internet? Na kraju, kako da roditelji, koji ni sami često nisu dovoljno edukovani niti mogu upratiti sve trendove, a spremni su kupiti svom djetetu mobitel već u prvom razredu, spriječe prerani susret vlastite djece s neprimjerenim sadržajima?
Očigledno je da obrazovni sistem nije dovoljno spreman da se suoči s izazovima koje nosi ubrzani razvoj. Razmišljam o tome i u glavi vrtim film o narednom času na kojem obrađujemo upravo film kao medij. Pošto su i film i teatar nastavnim planom svrstani u medijsku kulturu, u velikoj sam frci kako da to predstavim svojim đacima. Možda je nabolje da s njima snimim film o televizijskoj emisiji u kojoj se čitaju novine o tome kako je neki pedofil namamio dijete putem Instagrama, a da sve na kraju ispadne jedna pozorišna predstava – komedija slična onoj koju imamo u našem obrazovanju!
