Svake školske godine najmanje jedan čas odvojim za zajedničko gledanje igranog, animiranog ili dokumentarnog filma. Đaci ne znaju koji ćemo film gledati, a ranije sam s njima napravio anketu o filmu koji bi voljeli pogledati. Evo iskustva iz jednog šestog razreda.
Ono što sam saznao pomoću ankete jeste da đaci šestog razreda najviše vole da gledaju horor filmove. To je fenomen kojim bi se dalo podrobnije zabaviti i istražiti ga jer mora da postoji nekakvo objašnjenje za ogromnu zainteresovanost jedanaestogodišnjaka za filmove poput Pogrešno skretanje (Wrong Turn) i Slagalica strave (Saw), u kojima se prikazuju najsurovije scene ubistava i iživljavanja nad ljudskim tijelom. Pitao sam učenice i učenike zašto većina njih voli takve filmove. Rekli su da uživaju u uzbuđenju koje oni izazivaju.
Bez obzira na njihove želje iskazane u anketi, odlučio sam da odluka o izboru filma ipak bude samo moja. U šestome razredu odabrao sam igrani film na našem jeziku iz 1960. godine pod nazivom Izgubljena olovka. Pri prvim crno-bijelim kadrovima dočekali su me usklici negodovanja većine đaka, ali kako je radnja tekla, tako je i njihova pažnja bivala posvećenija scenama.
Riječ je o filmu Fedora Škubonje, režisera koji je bio više posvećen dokumentarnim nego igranim filmovima, tako da i Izgubljena olovka ima dokumentarističke tragove. Igraju samo tri glumca/glumice, a svi ostali su naturščici – djeca, mještani bosanskohercegovačkih sela Džimrije i Sokolovići.
Glavni junak, dječak po imenu Diko, biva nepravedno optužen za krađu olovke koju je zapravo izgubio jedan od njegovih drugova iz razreda. Diko nastoji privući pažnju svoje učiteljice, ali u tome ne uspijeva jer ona nema senzibilitet da prepozna pojedinačne potrebe svojih učenika. Ta njena karakteristika kasnije će mi poslužiti da sa đacima povedem razgovor o tome koliko su njihovi nastavnici i nastavnice senzibilne i sposobne da prepoznaju potrebe svojih učenica. Učiteljica će, nakon pronalaska izgubljene olovke, spoznati svoju grešku i iskupit će se javnim izvinjenjem Diki, što me ponukalo da s djecom razmotrim pojmove greške, priznanja i praštanja. Također, jedno od mojih pitanja odnosit će se i na spremnost da nekoga olako optužimo za nešto ili da stvorimo predstavu o nekome na osnovu površnoga poznanstva. Učiteljica je u Diki vidjela lopova upravo zahvaljujući površnom poznavanju dječaka i nedostatku želje da ga bolje upozna.
Pratim reakcije tokom gledanja filma. Svako novo gledanje u meni izaziva gorak osjećaj i nekakvu nejasnu tegobu u želucu, što me skoro dovodi do suza, ali kod njih to baš i ne primjećujem. Ne uspijevaju se potpuno saživjeti s likovima, ali vjerujem da je za to potrebno malo više vježbe. S obzirom na njihove afinitete, ovo je ipak crno-bijeli film, star je šezdeset godina, govori o ljudima koji su davno hodili našim tlom, živjeli bez interneta i videoigrica i očekivao sam da će malo teže doprijeti do njih. Čuo sam pitanja poput toga zašto prave toliku frku zbog jedne olovke, jer im je teško razumjeti da dječak u filmu ima samo jednu olovku i da će drugu dobiti tek kada njegov otac naredni put bude išao u grad, a to se možda neće desiti ni za mjesec. Kada je grupa dječaka napala Diku i počela da ga tuče, nekoliko učenika to je propratilo uzvicima odobravanja i navijačkim poklicima. Zatim, kada je Diko došao u školu s polovinom olovke svezanom za hlače, to je izazvalo buru smijeha u razredu.
Razgovor o gledanom filmu, na narednome času, pokazao je da su moji đaci izuzetno dobro shvatili poruke koje on nosi. Bili su u potpunosti svjesni nepravde učinjene prema dječaku, ali i uzroka koji su doveli do toga. Složili smo se da do nepravde ne bi došlo da je učiteljica posvetila malo više pažnje dječaku kojemu je ona bila potrebna. Na koncu, sve ono što je u filmu prikazano, bez obzira na vremensku distancu, i danas je aktuelno i svakodnevno se dešava. Djeca ponekad nisu sposobna da prebrode takve situacije, i pomoć odraslih, roditelja i nastavnika itekako je potrebna.
U devetome razredu gledamo dokumentarni film Sam u divljini (Alone in the Wilderness), o čovjeku koji je punih trideset godina živio potpuno sam u divljini Aljaske. Učenike fascinira izuzetna sposobnost za stolarske poslove glavnog i jedinog lika u filmu, Dika Pronekeja (Dick Pronneke). S naročitom pažnjom posmatraju kako od komada drveta izrađuje stolicu ili bravu, a ja razmišljam kako je jedna od najvažnijih osobina dobrog nastavnika umijeće da od mladih ljudi načini osobe s vlastitim stavovima, težnjama i mišljenjima, koja znaju i mogu odbraniti. Đaci su oduševljeni, iako je riječ o dokumentarnom filmu snimljenom amaterskom kamerom prije trideset i više godina. Kažu da nisu očekivali da će im se dopasti i imaju mnogo komentara. Shvatili su da znanje i vještine koje čovjek stiče tokom života i školovanja mogu itekako pomoći u određenim situacijama. Bila im je zanimljiva ustrajnost usamljenog čovjeka u borbi protiv prirode, te što je uspio da pronađe odgovarajući sklad i sačuva prirodu od lošeg uticaja. Naime, koristio je samo prirodne materijale, a sa sobom je donio svega nekoliko alatki bez drški, koje je napravio od drveta što mu je bilo pri ruci. Ekološki segment ovoga filma bio je jedna od najvažnijih tema za razgovor, a učenice su pokazale da su svjesne opasnosti s kojima se priroda i naša planeta suočavaju.
Filmove gledam sa nekoliko generacija i stvarno sam zadovoljan reakcijama! Svaki put se nanovo oduševim, a mislim da se ovakav vid časova može iskoristiti i u online nastavi. Pitam se, na kraju, može li se uz pomoć filmske umjetnosti ostvariti uticaj na današnje generacije, odnosno možemo li im na taj način pomoći da razviju sposobnost vrednovanja umjetnosti i da izgrade svoje ukuse? Na kome je odgovornost za nerijetko zastranjenje generacija u oblast šunda? Mogu li se zadovoljavajući efekti postići nastavnim planovima i udžbenicima koje smo prisiljeni koristiti i pridržavati ih se, a u kojima je analiza nekog filmskog djela u potpunosti zanemarena?
