Nema osobe koja u nekom periodu svog obrazovanja nije sama sebi postavila pitanje: A šta će meni ovo? Ili: Koja je korist od ove lekcije? Jasno je da lekcije ili, kako ih često zovemo, nastavne jedinice, nisu same sebi svrha. One služe da u kombiniranju svih stečenih znanja i vještina možemo izvući neki zaključak koji će nam koristiti u životu. Upravo zbog toga najbolje je dati definiciju znanja kao ono što nam ostane kada zaboravimo sve lekcije.
Oblik i stil učenja koji dominira u bh. školama stimulira učenje raznih podataka, brojeva i pojmova koji doprinose enciklopedijskom znanju. Takvo znanje ne nudi nikakvu egzaktnu korist, niti se sekundarno mogu kombinirati znanstvena znanja. Prava je rijetkost da đaci svoja znanja iz određene znanosti iskoriste kada su na nastavnom satu nekog drugog predmeta. Već u tom dijelu učitelj, nastavnica ili profesor može uvidjeti da nešto u obrazovnom sustavu ne štima i da je vrijeme za promjene.
Kada je škola bila osnovni, a možda i jedini prozor u svijet takav oblik znanja mogao se konzumirati. Učenje od riječi do riječi nastavi se od ranog učenja pjesmice do nastavnih jedinica u višim razredima osnovne, kao i u srednjoj školi, ali je jasno da djeca nisu memorijska kartica i da će taj aspekt biti nemoguće zadržati duži period. No, onog trenutka kada taj trud vrednujemo visokom ocjenom mi smo stimulirali učenika da tako uči i radi! Može se reći da se radi o svjesnoj pogrešci za koju svaki nastavnik apriori može reći: Mea culpa. U takvom načinu učenja i njegovom vrednovanju dešavaju se sekundarni problemi, a PISA istraživanja su pokazala sav nedostatak kognitivne spoznaje našeg obrazovanja. U kontekstu PISA testiranja, naše obrazovanje najbliže je tornju u Pisi – nalazi se na klimavim nogama.
Nakon što smo utvrdili da učenice i učenici ne odgovaraju i ne pronalaze rješenja koja bi trebala proisteći iz njihovog školskog znanja, konstatirali smo da se nešto mora mijenjati! I tu se zaustavili. S druge strane, brzina informacija koju đaci, ali i svi drugi, dobijaju pokazuju nam da škola više nije jedini prozor u svijet i da učenje nekih pojmova napamet nema nikakvu svrhu. To se pokazuje i u raznim društvenim pojavama kojima naprimjer mediji maltretiraju javnost. U ovom periodu godine to je priča o Novoj godini i Djedu Mrazu.
Inače je osnovni uzrok svih problema neznanje, bez obzira da li se radi o poplavama na vještačkoj pustinji asfaltiranog grada ili prepucavanjima da li treba ili ne treba obilježiti Novu godinu. Upravo neznanje ili nekorištenje znanja koje se steklo u školi dozvoljava da se jave nedoumice, pa čak i verbalni sukobi, prvenstveno na društvenim mrežama.
Svi uče da je godina period jednog okreta Zemlje oko Sunca. To su neke od uvodnih lekcija geografije u petom, odnosno šestom razredu osnovne škole. Da godina traje 365 dana shvatili su još drevni Egipćani prije 5.000 godina jer im je bio bitan period poplave Nila. Svakako Herodotova izjava Egipat je dar Nila nije slučajna. To da godina počinje 1. marta/ožujka datira iz petog stoljeća prije naše ere, kada su se u Rimskoj republici birali konzuli. Rimljani nisu bitnim doživljavali zimske mjesece jer nije bilo ni poljoprivrede, ni ratova. Konzule su birali na jednu godinu, a od drugog stoljeća ta godina počinjala je od 1. januara/siječnja. Za razliku od Marsa koji je bog rata, Janus je bog ulaza sa dva lica! Dakle, ova godina koju obilježavamo nema veze sa nekom monoteističkom religijom. Jedina monoteistička religija koja je tada postojala bio je judaizam, ali Jevreji koriste lunarni kalendar.
Ovo znači da smo još u osnovnoj školi naučili stvari koje nam jasno pokazuju šta je to Nova godina. Slične nedoumice javljaju se i kod nekih vjerskih praznika/blagdana. Tako će se i u službenim obavijestima i kalendarima pojaviti izrazi tipa katolički Božić ili pravoslavni Božić. Neupućeni bi zaključili da postoje dva Božića, a ne da se radi o dva kalendara. Iznimno je ovo pogrešno jer 25. 12. je Božić po gregorijanskom, a 7. 1. po julijanskom kalendaru. Naravno, osim katolika, i protestanti i neke pravoslavne crkve (grčka, bugarska, rumunjska) obilježavaju Božić 25. decembra/prosinca. Vjerovatno je najveća greška koja se može ovih dana pročitati srpska Nova godina, što je zapravo Nova godina po julijanskom kalendaru.
I za kraj nesuglasica – priča o Djedu Mrazu. Sveti Nikola je kršćanski svetac iz Male Azije i živio je u III stoljeću. Obilježava se 6. 12. i nikada nije vidio sanke ni irvasa, a vjerovatno ni snijeg. Djed Mraz je iz naroda Sami ili Laponaca koji žive na sjeveru Skandinavije. S druge strane, u Rovanijemiju, gradu na sjeveru Finske, svake godine organizuju utrka irvasa. Djed Mraz o kakvom danas govorimo konzumerska je izmišljotina i nema nikakve dodirne crte s kršćanstvom.
Svako neznanje izaziva probleme, a jedino ozbiljno rješenje je spoznaja. Bilo bi od iznimne važnosti da nastavnici i profesorice, u ovom slučaju historije i geografije, naprave multidisciplinarne nastavne sate na kojima će govoriti o ovim temama. Iako djeluju trivijalno, već neko vrijeme zbog ovog neznanja nastaju nesuglasice i problemi. Ovo, naravno, nisu tako bitne stvari za život pojedinca, ali možemo ih otkloniti sa malo volje u nastavnom procesu. Tek kada otklonimo trivijalne, možemo preći na ozbiljnije teme, a samim tim i onemogućiti da nas pojedinci ili grupe zamajavaju ovim umjesto da počnu pričati o ozbiljnim problemima.
Hoću reći – ogromna je razlika između pojmova obrazovna politika i politika u obrazovanju!
