Do kog stepena obrazovanja si stigao i gdje si se školovao?
Moje obrazovanje je počelo u Bihaću, tamo sam završio osnovnu i srednju školu. Zatim se selim u Banju Luku, gdje sam 2014. godine završio Akademiju likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo. Potom sam, 2015. godine, dobio stipendiju za školovanje u Budimpešti, na Centralnoevropskom univerzitetu (CEU), na programu Roma English Language (RELP), namijenjenom upravo za Rome.
Da li si u tim školama imao osjećaj da se kao Rom razlikuješ od drugih učenika i studenta?
Nisam se nikada osjećao izdvojenim od drugih. Uvijek su me prihvatali ovakvog kakav jesam: šarmantan, lud, zanimljiv, duhovit... Jedinstven. Mislim da čak i ne misle da sam Rom, nego da dolazim iz nekih južnih zemalja, možda zbog toga što sam previše taman. Inače mnogo putujem – vidim sebe u budućnosti EU jer ovdje za sebe kao konceptualnog artistu ne vidim nikakvu perspektivu. Sretao sam mnogo mladih Roma koji se obrazuju, ali diskriminacija postoji, i u EU, i ogleda se u odnosu ljudi, njihovom ponašanju prema Romima, u političkim idejama, ali ne i u umjetnosti. Mislim da će toga stalno biti, prije svega kod Roma samih, jer su oni nekako zavidni jedni drugima, među njima postoji antagonizam, a i neromi su, bojim se, ljubomorni na Rome ako uspiju u bilo čemu, pa i u umjetnosti.
Jesi li na bilo koji način tokom boravka u Evropi bio izdvojen kao Rom?
U EU nisam nikad bio izdvajan. Oni ne gledaju na to, bitno je da si kvalitetno obrazovan i da si čovjek, ali uvijek postoji neka razlika između ljudi i to svi susrećemo u svijetu. Mogu reći da su mene izdvojili kao konceptualnog umjetnika, a što se tiče umjetnosti i rivaliteta među umjetnicima – tu ima mnogo migracija, a ima i bahatosti s kulturološkog aspekta, ali opet svako ima neku svoju ranu. Evo, recimo, Nijemci se stalno bave nacizmom iz prošlog vijeka, prave projekte, organizuju događaje... Svaka nacija ima svoje probleme, pa i mi Romi, i ako pravimo izložbu – biće to neka tema vezana za Rome, za diskriminaciju ili slično, ali ne znači da se ja kao Rom moram baviti isključivo romskim motivima. Moj pravac je naprimjer moderna.
Čime se sada baviš, od čega živiš?
Slikam i pravim izložbe širom svijeta. Od toga živim. Imao sam nekoliko vlastitih izložbi i učestvovao na nekoliko kolektivnih izložbi, umjetničkih kolonija i radionica u Bihaću, Sarajevu, Banjoj Luci, u Minhenu i Berlinu, Milanu, Rheinfeldenu, Beču i Budimpešti.
Da li si u svojoj sredini, gdje živiš ili odakle si krenuo, prepoznat kao dobar primjer, da li tvoje komšije djeci kažu: Uči pa ćeš biti kao Merso, ići ćeš na fakultet?
Mogu reći da sam u svom okruženju poznat, poznat sam i u svijetu, ljudi prepoznaju da sam sam izgradio ime, što svaki umjetnik mora ako želi biti umjetnik. Trudim se da budem upečatljiv i gradim svoj stil – nazivam ga Selmanizam. Ima puno romske djece koja hoće da budu kao ja. Ima grupa mladih Roma koji se zaista obrazuju, i djevojčica i dječaka, oni me znaju, znaju šta radim i koliko putujem... Moja nećakinja Indira Selman uči fotografiju. Ako misliš na to da li me neko nekada zvao da negdje tim mladim ljudima govorim o važnosti obrazovanja – nije, iako znaju šta sam napravio u svojoj karijeri. Ima mnogo tih organizacija koje kao rade s romskom djecom, ali koliko ja vidim toga nema, a djeca su motivirana, žele studirati, ima i stipendija...
Šta ti kažu roditelji?
Pa, pitali su me kud ću sa slikarstvom, ne mogu od toga živjeti kako želim... Što nisam odabrao nešto što će u budućnosti donijeti dobro, da bih lijepo živio, ali ja sam samo mislio na ono što volim i želim.
Koliko braće i sestara imaš i koje škole su oni završili?
Imam petero braće. Jedan od njih je akademski slikar kao ja, a ova trojica rade s tepisima i sekundarnom sirovinom. Oni su se rano oženili i bili su prisiljeni da brinu o porodici. Mislim da su jako uskraćeni bez obrazovanja, ali Romi se žene mladi, osnivaju porodice i moraju raditi da bi preživjeli, i oni i njihove porodice. Obrazovanje im tada propadne i završe kako završe, na pijaci.
Zašto je Romima teško da završe škole? Kada bi imao priliku da sugerišeš izmjene pristupa obrazovanju Roma – šta bi sugerisao?
Romi uglavnom žive jako teško, neki nemaju osnovnih sredstava za život, i onda ni mogućnosti ni volje da se školuju. Osim toga, plaše se diskriminacije i bojim se da će, koliko god se trudili, ostati na margini. Mislim da treba raditi s roditeljima, a djecu obrazovati i učiti da vjeruju u ljepotu svojih snova.
Ako bi bio u prilici da sugerišeš izmjene pristupa obrazovanju Roma, šta bi sugerisao?
Romi moraju sami doći na ideju ili do želje da se obrazuju, ne može ih niko motivirati ili natjerati, moraju sami shvatiti. Politika tu ništa ne može uraditi, to je do roditelja. Treba raditi s roditeljima, treba im pružiti edukaciju o značaju obrazovanja. Neko iz vlasti bi trebao da razgovara s njima, motivira ih da podrže djecu da idu u školu. Mene boli kada vidim dijete koje hoda bezveze, i razgovaram s roditeljima da tu djecu upisuju barem u vrtiće, pa i u škole. Siguran sam da obrazovanje Roma zavisi od roditelja, a ne od politike ili institucija vlasti i sistema. Najviše je do roditelja, njih treba podržati, jer kada loše žive nije im ni do čega, ni do djece uopšte, a pogotovo do obrazovanja.
Ko treba da se angažuje oko obrazovanja Roma?
Roditelji trebaju da se angažuju, ali i njih treba naučiti zašto je to važno.
Koja je to najveća greška do sada u vezi s obrazovanjem Roma?
Tu nema grešaka, svaka priča je slika za sebe.
Šta je bilo presudno da ti dođeš dovde gdje si stigao?
Presudno je bilo to što sam još kao dijete imao cilj da budem slikar-umjetnik, i moji snovi su se ostvarili.
Ako bi uporedio svoje školovanje u BiH i u inostranstvu, koje razlike bi uočio?
Školovanje u BiH je meni bilo jako zanimljivo, ali mislim da je puno kvalitetnije obrazovanje u EU, barem što se tiče moderne umjetnosti i novih pravaca u 21. vijeku, koji su mene uvijek zanimali.
