Znam da je vruće, ali eto nam ubrzo nove školske godine i razmišljam kako motivisati učenike da budu skoncentrisani i aktivni sudionici časa. Slutim da je ovo problem svim nastavnicama, šta god da predaju.
Čini mi se da sam proteklih godina, da bih motivisala svoje đake, radila i trudila se više od njih: vikendima, tokom odmora, prije nastave, nakon nastave... Proučavam prikupljene podatke, planiram nove oblike rada, nove metode za svako dijete posebno za koje procijenim da zaostaje...
A đaci... Neki uče samo kad trebaju odgovarati, a neki, uprkos svim mojim naporima, pokazuju da im uopće nije stalo do škole. Iako ih ohrabrujem i bodrim da će imati dobre rezultate, oni pokazuju obeshrabrenost i gubitničko ponašanje ili mi jednostavno kažu da imaju prečih obaveza.
Na kraju sam odlučila provesti malu anketu među učenicima četvrtih razreda Gimnazije Živinice i vidjeti kakvi su njihovi stavovi prema fizici. Ono što me potaklo na ovu anketu jeste loš uspjeh sa eksterne mature i velika nezainteresovanost za učenje: kad sam maturantima predložila da radimo oglede, posebno za nastavne jedinice koje su apstraktne, nisu to prihvatili, uz izgovor da nemamo pribor. Na moje insistiranje da je to dobro za njih, da će im trebati u životu i da ću ja donijeti pribor, a da oni trebaju biti samo učesnici – teškom voljom su prihvatili, s riječima da sve to rade samo zbog mene, zato što vide da mi je stalo do njih?! Žalostilo me to jer sam razumjela da nisu svjesni kako učenje fizike pruža mogućnost rješavanja mnogih problema u materijalnom svijetu.
Iz ankete sam saznala da učenje fizike smatraju dobrom prilikom da razviju svoje sposobnosti za naučno razmišljanje; da je nastava fizike nepredvidiva, jer nikada ne znaju šta ih čeka na času, svaki put imaju novi problem, a to im je dobra prilika za razmišljanje; izvedba ogleda tokom nastave nije im zanimljiva; da u školi ima puno zanimljivijih predmeta od fizike, a i lakših; da je dobar nastavnik dobar motiv za učenje. Naveli su i nekoliko osobina dobrog nastavnika: razumijevanje i povjerenje, pravednost, iskrenost i poštenje, sposobnost da svoje znanje prenese na učenike, brine se o svakom učeniku, prati njegovo znanje i aktivnost i usmjerava ga na učenje, ima autoritet, ali je i blag i pristupačan, strpljiv i tolerantan. Napisali su i da bolje uče kad nastavnik odredi što tačniju ocjenu za pokazano znanje; kad vide da je profesor objektivan pri ocjenjivanju i kad na to ne utiče subjektivni momenat, kao raspoloženje ili odnos s učenikom; da vole kad ih profesor pohvali pred cijelim razredom jer im to daje podsticaj za dalje učenje; da i pohvala i ukor utiču na pozitivan način na njih, te da kombinacija pohvale i ukora karakteriše pedagoški zrelog nastavnika.
Nakon ovog sam malo istraživala literaturu i tuđa iskustva i mislim da sam našla princip koji bi trebao biti dobar. Prvo – moramo pokazati učenicama vrijednost učenja, moraju vidjeti da im poznavanje i razumijevanje pojmova otvara različite horizonte. Moramo govoriti o tome šta mi, kao odrasli i profesionalci, radimo da bismo i sami nastavili učiti, i na koji način uživamo u rezultatima onoga što smo upravo naučili. Osim toga, moramo razmišljati o dječijim očekivanjima i pomoći našim đacima, ko god oni bili i bez obzira iz koje društvene sredine dolaze, da shvate da mogu uživati u plodovima učenja, i moramo im pokazati da su ljudi koji su postigli sjajne stvari na temelju učenja i obrazovanja – isti kao oni. Naš bi nastavni plan i program morao biti raznovrstan u najširem značenju te riječi, a kao dodatak akademskoj ocjeni u svakom predmetu dobro bi bilo uvesti ocjene za životne vještine, jer bi to doprinijelo uspostavljanju kulture u učionicama, motivisalo učenice da budu prisutne duhom i tijelom na nastavi i podupiralo izgradnju navika potrebnih za život i karijeru. Ova ocjena za životne vještine mjerila bi i vrednovala koncepte uključenosti na nastavi, koliko je učenik motivisan, koliko se trudi, koliko učestvuje na nastavi, koliko se dobro slaže s drugima, njegov stav, mentalni sklop, i tako dalje. Ovaj koncept najjednostavnije se može definisati kao aktivno učestvovanje đaka u školskim aktivnostima, te posvećenost obrazovnim ciljevima i učenju (Sandra Christenson i saradnici, 2012). Uključenost se smatra jednim od najbitnijih obrazovnih ishoda, pa se može reći da proučavanje i bolje razumijevanje ovog koncepta može pomoći u nastojanju da se unaprijede akademski ishodi, te smanji nepoželjno akademsko ponašanje, poput slabog uspjeha, nezainteresovanosti đaka i odustajanja od školovanja. Uključenost ima bihevioralnu, kognitivnu i emocionalnu komponentu.
Meni se pokazalo dobrim svakodnevno ocjenjivanje đaka – potrudim se da ih ocijenim poslije svake nastavne jedinice. Uzimam u obzir vrijeme koje provedu na zadatku (to su akademske vještine) i koliko uspješno sarađuju s drugim članovima i članicama grupe i kako podnose neuspjeh (to bi bile životne vještine). Važno je i da im pošaljem poruku da je svako mišljenje vrijedno, da nije dopušteno ismijavanje tuđeg stava i mišljenja, jer to pridonosi uključenosti učenica u nastavu i učenju.
Da bih kod njih probudila interes za nastavnu građu, čas organizujem tako da ih potaknem na istraživačku radoznalost. Zbog toga ih učim da je važno povezivati nastavu fizike sa stvarnim životom, koristiti koncepte koji su im bliski, i upućujem ih na pojave u stvarnom životu u kojima su im korisna znanja iz fizike. Ovo mi je bitno jer volim od đaka čuti kako su na času fizike naučili nešto što mogu primijeniti u životu i jer vjerujem da ocjene trebaju biti odraz znanja koje su djeca stekla, a ne suština obrazovanja. To je teže za nastavnice i nastavnike jer traži mnogo više rada tokom pripreme, ali je suštinski mnogo bolje i daje bolji efekat samog obrazovanja.
A, na kraju, evo malo teorije.
Bihevioralna uključenost odnosi se na pozitivne oblike ponašanja u školskom okruženju, na slijeđenje školskih pravila i poštovanje razrednih normi, kao i na odsutnost ometajućih ponašanja u vidu izostajanja s nastave ili izazivanja nereda.
Kognitivna uključenost podrazumijeva psihološko ulaganje truda u proces učenja. Učenici koji su kognitivno uključeni koriste strategije učenja kao što su ponavljanje, organizacija i elaboracija. Na ovaj način lakše pamte i bolje shvataju zadani materijal.
Emocionalna uključenost odnosi se na pozitivne i negativne reakcije na nastavnike, ostale učenike i školu kao instituciju, što utiče na učenikov osjećaj pripadnosti i želju za obavljanjem zadataka. Kao najčešće emocionalne reakcije navode se interes, dosada, radost, tuga i anksioznost.
Na nastavnicama je da sve ovo prepoznaju i stave u funkciju sticanja stvarnog znanja i razumijevanja gradiva koje predaju.
